Autoprijevod

„Imam samo jedan jezik“, mudro je zborio francuski filozof Jacques Derrida, „a i on nije moj.“ „Osim toga“, nastavlja Derrida, „tu posvojna zamjenica nije prikladna: ne može se posjedovati jezik (svako posjedovanje je zabranjeno jezikom), niti se njime može vladati.“

Ono što uobičajeno nazivamo materinskim jezikom nije ništa drugo nego filter kroz koji propuštamo naše prve emocije, jezik djetinjstva i početnih uzbuđenja. Taj rodni jezik je iskustvo, a svi ostali jezici, koji se pojave u našem životu ako ih naučimo ili pomalo razumijemo, dodatni su prozori u našem poimanju svijeta. Jezik je kartografija naših emocija, sredstvo za komunikaciju i čitav teritorij koji ide uz to. Vrlo lako vežemo prostor uz jezik. Već punih 17 godina taj je prostor za mene ispunjen francuskim jezikom. „Pozajmljeni“ jezik egzila koji je postao ne samo moj životni, nego i profesionalni jezik. Jezik mojih romana. Ne iznuđeni, nego stvarni izbor: pisati na jeziku onoga svakodnevnog života koji desetljećima živim. Možda je to bila istovremeno i hrabra i luda odluka. Progovorio sam na francuskom s nekih 29 godina, ali naš život nije uvijek proizvod racionalnih odluka i akcija. 

Posljednji francuski roman V. Čolića
Guerre et Pluie (izd. Gallimard, Pariz, 2024)
postupno postaje Rat i Kiša

Moji su romani prevedeni na šesnaest jezika, od portugalskog do turskog, ali tek nedavno prihvatio sam se itekako čudnog, i za mene potpuno novog posla: autoprevođenja. I evo već mjesecima moj posljednji francuski roman Guerre et Pluie (Gallimard, 2024) postupno postaje Rat i Kiša. Priznajem, pomalo šizofrena situacija. Istovremeno sam i autor i prevoditelj. Početak je bio mukotrpan. Nisam mogao prepoznati „svoju francusku rečenicu“ u hrvatskom tekstu. Prijevod mi je bio nekako suh i tvrd, a sam tekst bastardna verzija moga originala. Trebalo mi je nekoliko tjedana da bih zgrabio tu neophodnu slobodu. Svaki prijevod po sebi svojevrsna je izdaja originalnog teksta. Otkrio sam autoprevođenje kao drugu kožu za svoje štivo. Mijenjam, dopisujem i brišem, slobodno interveniram osjećajući da tu nema stvarne izdaje originalnog teksta. Bit će to, jer tako to ide čini mi se s prijevodima, ona ista a istovremeno i neka druga, „hrvatska“ knjiga. Nije isti ni zemljopis. Za francuskog čitatelja moramo napomenuti, recimo, da je rijeka Sava granica između BiH i Hrvatske, naši čitatelji to znaju. Kao što znaju i koje su bile zaraćene strane 1992. u toj istoj BiH.

Različit je i ritam. Naša je rečenica kraća, naše fonetsko pismo čini da pri prijevodu s francuskog na hrvatski nepovratno gubimo najmanje tridesetak stranica gotovoga teksta.

Osim tih tehničkih stvari, osnovni problem je pronaći ravnotežu između autora i prevoditelja. Između poštovanja napisanog i naknadne pameti. Autoprijevod je, ako se to tako kaže (takva rijetkost da ne mogu naći bolji izraz), čini mi se, sanjana situacija za književnika. Ona idealna zadnja ruka koja daje mogućnost ispravljanja već gotovog teksta, knjige. Napredujući kroz oba teksta, već objavljeni francuski i rukopisni hrvatski, otkrivao sam jednostavne činjenice. Prijevod nije kopija. Još manje odraz u zrcalu nekoga drugog jezika. Prijevod je svojevrsni original, sijamski brat, jedno tije­lo a dvije glave onoga prvobitnog, starijeg teksta na nekom drugom jeziku. Dok pisac svaki put prema Borgesu kreće ex nihilo, prevoditelj tumači i gradi mostove iz jednog jezika u drugi. I stvara novo djelo na svome jeziku. Ustvari, ne potpuno novo, ali dovoljno različito da bi tu prevedenu knjigu iščitavali kao zasebno i samoodrživo, autonomno književno djelo. Zbog toga su, usuđujem se reći, prevoditelji pisci u sjeni, vodiči iz jednog svijeta u drugi.