Zaboravljene povijesti privatnih života

Od početaka u 2015. godini Arterarij i njegova osnivača, glumca i redatelja Romana Nikolića, zanimaju velike, društveno angažirane teme koje se izgrađuju polako, a smještaju u galerijske prostore, dnevne boravke ili stanove. U kutu Laube igrao je njegov autorski projekt Pogledaj me (2017) dotičući se pitanja romskog identiteta i pozicije te u društvu nerijetko stigmatizirane društvene skupine. U Đorđićevoj ulici gledali smo autorski projekt Christiana Jean-Michela Jalžečića i Dorotee Šušak Sakrij se negdje daleko. Do smrti (2019), koji se bavio govorom mržnje. Negdje na trešnjevačkoj Novoj cesti Olja Lozica i Nikolić poigravali su se s mitom o Medeji u Na dnu oceana postoje neki svjetovi (2023). U prostoru Arterarija iza Petrove crkve još igra nagrađivana Kućica za pse (2024) Dorotee Šušak, Marka Mažića i Nikolića propitujući transgeneracijski prijenos traume preko mučne teme ratnih silovanja. Ni po čemu se posljednja premijera, Lijepi interijeri: Zagreb, ne razlikuje od zacrtane poetike koja u izmjenama dokumentarnog i igranog grebe po neuralgičnim i bolnim točkama suočavajući gledatelja s drukčijim, meditativnim iskustvom, bez velikih gesta, a s naglaskom na emocije.

Za stolom, uz šalicu kave i pokoju cigaretu, susreću se dvije žene različitih nacionalnosti, posve generacijski udaljene / Snimio Sanjin Kaštelan

Idejni koncept Marija Mažića, dramski predložak Monike Herceg te dramaturški šav Dorotee Šušak i Romana Nikolića u Lijepim interijerima: Zagreb hvata se ukoštac s ratnim deložacijama između 1941. i 1991. Tema je to kojom se u našim kazalištima nešto komercijalnije bavila Tena Štivičić u Tri zime (HNK u Zagrebu, red. Ivica Buljan, 2016), a duboko intimnije redateljica specifičnog izraza Martina Petković Liker u Ni prijatelj ni brat (Četveroruka, 2020) u sklopu ciklusa Udaljenosti koji je zasijecao u postratne traume. Obje te predstave finim su tkanjem podcrtale ono što često zaboravljamo – da nema cjelovite priče ni o ratu ni o prošlosti. U  kompliciranoj vrteški života važni su upravo iskrenost i dubine malenih, običnih priča. Na sličnom se tragu u dnevnom boravku iza Petrove crkve u režiji Romana Nikolića za jednim stolom, uz šalicu kave i pokoju cigaretu, susreću dvije žene različitih nacionalnosti, možda bliske, možda posve generacijski udaljene, Alma Prica i Dragana Varagić. Rat je za njih napuštanje doma. Šutnja je zločin, a tišina uznemirujuća.

Rastvaraju se njihove obiteljski povijesti. Zagreb i Amerika, pa Osijek, Sisak, Beograd i Zagreb. Njihova mjesta memorije. Prihvaćanja i odbacivanja. Obiteljski albumi u kojem su majčine noge u očevu krilu. Sloboda kad se odlazi. Težina kad se ulazi i kupuje potencijalni stan. Nema velike ljutnje, ona je u brzom gutanju čaše vode. Oči su sjetne. Nekad zaigrane. Uglavnom tople. Stol je centar svijeta gdje se priča o prvom poljupcu i glasno smije. Ali i osjeća grč u želucu kad se spominje hladnokrvno ubojstvo djece. Sve će slike nestati, kao da su pred nama Godine Annie Ernaux, jer ono što ostaje tek je album sa svega nekoliko fotografija. Vrijeme neumoljivo melje kosti i tjera nas u zaborav. Publika je izložena, blizu glumica, svjetlo se ne gasi. Predložak je fragmentiran, razbijan didaskalijama i glasovima u offu, tu da ogoli kazališni proces. Podteksta nema, sve je objašnjeno. Zbivanja sporo dogorijevaju.

U našem je kazalištu i književnosti ratna trauma trajno prisutno stanje u vječnoj napetosti, negdje između inzistiranja na junaštvu i traženja krivca u sebi. Nekad je riječ o velikim dramama moralnog propadanja od Mate Matišića do Ivana Vidića, nekad o hladnom otrežnjenju prisutnom u radovima Boruta Šeparovića i Montažstroja, a nekad o provokativnom upiranju prstom kao u slučaju autorskih projekata Olivera Frljića. Lijepi interijeri: Zagreb vraćaju nas u obiteljsko gnijezdo, dnevni boravak i jednu obitelj, majke i kćeri, u živote koji su se raspali na tisuće komadića. Prostora za udah nema jer svakodnevno svjedočimo novim katastrofama iza ugla, pritom postajući imuni na geopolitiku i posljedično žrtve takozvanih „humanih preseljenja“. Postajemo previše umorni. Od malih i velikih priča. Slaganja njihovih mozaika. Izvlači nas tek šalica kave koja će s albumom prelaziti iz ruke u ruku te s okrhnutom drškom postati djelićem povijesti privatnog života.