U maniri vrsnog putopisca

U Kulturnom centru Vodice 12. svibnja predstavljena je knjiga Od zagonetne gradine na Kremiku do čarobnih vinograda na Bucavcu autora Roka Ivande. Knjigu, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Šibeniku, predstavili su Tončika Cukrov, Marko Menđušić i Ante Tomaš.

Tončika Cukrov, Marko Menđušić i Ante Tomaš

Roko Ivanda, nakon osvojene Zlatne povelje Matice hrvatske 2021. za knjigu Baština izgubljene Bosiljine, nastavlja baviti se primoštensko-rogozničko-marinskim krajem na poluotoku Bosiljini. Gotovo zaboravljeni rukopis, koji je skoro dvadeset godina u svom računalu čuvao vrijedni knjižničar Vilijam Lakić, ugledao je svjetlo dana zahvaljujući vodičkom Gradskom vijeću i gradonačelniku Anti Cukrovu, koji su financirali tisak, te prijateljskim poticajima arheologa i nekadašnjeg pročelnika Konzervatorskog odjela Marka Menđušića i don Stipe Perkova, urednika časopisa Vjera u kamenu, koji je sačuvavši tiskani rukopis svojim angažmanom omogućio njegovo objavljivanje. Knjigu je fotografijama opremio filmski i televizijski snimatelj Šime Strikoman.

Tončika Cukrov predstavila je autora i njegov opus te istaknula analitičnost, sistematičnost i ozbiljnost u razradi teme njegova najnovijeg djela. Marko Menđušić napomenuo je kako je iza pomalo neobično dugog naziva prezentirana povijest primoštensko-rogozničkog prostora od vremena Ilira do danas. U maniri vrsnog putopisca koji obilazi teren, razgovara s ljudima, bilježi priče i anegdote, a pritom obilato koristi znanstvenu i stručnu literaturu, arhivsku građu te stare karte i fotografije, stvorio je autor tekst koji se čita kao roman, neopterećen dosadnim povijesnim činjenicama. Pritom, Ivanda se nije ograničio samo na prostor Bosiljine, već poseže za najranijim spomenima o vinu, od Armenaca, preko Biblije, pa sve do pjesama velikih svjetskih pjesnika koji su opjevali ovo zasigurno najopjevanije piće.

Svoju knjigu Roko Ivanda završava pomalo pesimistično i kaže: „Ipak, pomalo zaboravljajući na loze sve se promijenilo, više nije ništa kao prije, drukčija su im nastojanja, mogućnost boljeg života  bez motike, zanijela ih je. Izgubili su interes za stoljetnu hraniteljicu. Rijetko će se prostorom vidjeti ‘novina’ na kojoj se podižu novi vinogradi. Stari se održavaju po inerciji. I konobe su im drukčije. Proces gubljenja prepoznatljivosti, identiteta je u tijeku. Živjela globalizacija!“ Usprkos navedenome, sve ono što je u knjizi prethodilo ovom pomalo tužnom završetku, demantira autora i priča o tome kako je naša loza žilava i kako je, unatoč svim povijesnim mijenama i nedaćama, uspjela preživjeti ostavljajući tračak optimizma i vjere da će iz ovog kamena i dalje rasti babić.