Što je UDBA pisala o Dragutinu Tadijanoviću?

Iako je neosporni i priznati vođa svjetskog komunističkog pokreta Josip Visarionovič Staljin književnicima namijenio ulogu „inženjera ljudskih duša“, odnosno tek jednog od oruđa komunističke revolucije, zemaljski „raj“ uspostavljen u Sovjetskom Savezu privlačio je brojne istak­nute književnike. Brojne, ali u svakom slučaju ne i većinu književnika koji su u Hrvatskoj uglavnom djelovali „onkraj“ politike.

Za ideološki presjek hrvatskih književnika ilustrativan je sastav Društva hrvatskih književnika neposredno prije Drugog svjetskog rata. Na sjednici Društva hrvatskih književnika krajem travnja 1939. – dakle i prije Banovine Hrvatske kada HSS može snažnije provoditi svoju kulturnu politiku – potvrđena je jedina kandidatska lista predvođena Ilijom Jakovljevićem koji je postao predsjednik. Za odbornike su izabrani Antun Bonifačić, Olinko Delorko, Franjo Fancev, Vladimir Kovačić, Vladimir Kušan, Antun Nizeteo, Luka Perković, Novak Simić i Dragutin Tadijanović. Za potpredsjednike su izabrani Luka Perković i Antun Bonifačić, dok je tajnik postao Dragutin Tadijanović.

Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno poznatija kao UDBA, o Tadijanoviću je vodila dosje od 1949.

Među njima gotovo da i nije bilo simpatizera komunista, uz par iznimki. Luka Perković bit će prvi poslijeratni predsjednik književničkog udruženja koje je, znakovito, postalo Društvo književnika Hrvatske, čiji je Sud časti ubrzo proskribirao književnike koji su – gle čuda za književnike – objavljivali za vrijeme NDH, neovisno o sadržaju tekstova. Među književnicima kojima je zabranjeno djelovanje bio je i Dragutin Tadijanović koji je 1943. dobio Antunovsku nagradu Državnog zavoda za prosvjetu za zbirku Tuga zemlje.

Apolitični Tadijanović kažnjen je relativno kratkom zabranom objavljivanja (UDBA u dosjeu o Tadijanoviću kaže godinu dana, dok Zdravko Zima u Tko je tko u NDH piše dva mjeseca, pa se može pretpostaviti da je izvorna kazna smanjena). Tadijanović je poput Ujevića djelovao za vrijeme NDH, ali nije bio poznat kao podržavatelj režima. Međutim, svojevrsnu „pasivnost“ u ključnim trenucima komunistički režim, koji je odlikovala paranoja, nije mogao tek tako tolerirati.

Iako će jedan od najvećih hrvatskih književnika 20. stoljeća jedno vrijeme biti i predsjednik Društva književnika Hrvatske (1964‒1965), dok će 1965. postati i akademik, Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno poznatija kao UDBA, o njemu je vodila dosje od 1949. Privatno kritiziranje raznih postupaka jugoslavenskih komunističkih vlasti bit će dovoljni za, iz sigurnosne perspektive, traćenje resursa jer je Tadijanović uvijek otklanjao političko istupanje. Primjerice, prema informacijama suradnika kodnog imena „Ličanin“ iz studenog 1986. Tadijanović je odbio potpisati peticiju studenta Dobroslava Parage za amnestiju političkih zatvorenika zbog koje će Paraga 1980. završiti u zatvoru.

„Čeka ‘da dođe nešto treće’“

HR-HDA-1561. Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove
SR Hrvatske. Dosjei građana, dosje Tadijanović, Dragutin, broj 315668 (isječci)

 / Izvor Hrvatski državni arhiv

Vratimo se nekoliko desetljeća unatrag. Među prvim stranicama dosjea nakon biografskih crtica rezimirano je zašto se vodi dosje o Tadijanoviću: „Dragutin je za vrijeme okupacije radio u Ministarstvu prosvjete NDH kao referent za književnost. Od 1. 12. 1942. g. do 23. 6. 1944. g. služio u domobranstvu u Popunidbenom zapovjedništvu u Zagrebu, gdje je dobio čin domobranskog natporučnika. Kao domobranac nije učestvovao u oružanim akcijama protiv NOV-a, vršio je kancelarijsku službu. Od 23. 6. 1944. g. do oslobodjenja radio kao činovnik Ministarstva prosvjete NDH. Uživao povjerenje ustaških vlasti. Član je Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i direktor Instituta za književnost i teatrologiju JAZU.“

Takva prošlost, dakako, nije bila preduvjet za to da neki književnik postane zanimljiv UDBA-i, već samo privatno propitkivanje novouspostavljenog poretka iz bilo koje perspektive. Primjerice, UDBA je 1950. počela pratiti i Stanislava Šimića (dosje broj 315670). Iako je Šimić bio simpatizer NOP-a te se „družio sa licima koja su bila također opredijeljena za NOP“, doušnici su izvijestili kako je u Gajevoj ulici u prosincu 1950. taj „Jugoslaven liberalac – demokrata“ i „književnik, slobodni mislilac, anglofil“ govorio, u kontekstu implikacija Korejskog rata, da „logika historije“ Jugoslaviju „tjera (...) neminovno u tabor atlantskog pakta“. No, kod Tadijanovića je njegova „prošlost“ bila presudni faktor. UDBA će u tom ključu često tumačiti Tadijanovićeve privatne opaske o srpskoj dominaciji u Jugoslaviji i tumačiti ih kao nacionalistička zastranjenja.

UDBA je u studenom 1949. ispitivala o Tadijanoviću Mirjanu Šimanski, njegovu kolegicu iz Nakladnog zavoda Hrvatske. Ona je navela kako je Tadijanović „uživao povjerenje ustaških vlasti te je kao književnik putovao u Italiju (Rim) 1941. god. i u Bugarsku 1942.“ te da „nije pomagao NOP“. Iako je od 1946. bio član Narodnog fronta, Šimanski je ustvrdila da „nije aktivan na frontovskim radovima“. „Ne iskazuje se za našu vlast, povučen je i rezerviran, pomalo klerikalac, čeka ‘da dođe nešto treće’. Tipični malograđanin – oportunist. Strašljiv je i boluje na srcu. Opća politička svijest na niskom nivou“, ocijenila je Šimanski koja na drugom mjestu navodi da je Tadijanović „više mozgom nego srcem shvatio i zavolio našu novu stvarnost te ga se može smatrati politički sasvim ispravnim gradjaninom“. Smatrala ga je suštinski bezopasnim za novi režim, izrazivši mišljenje da mu se „može dati služba nižeg vojnog činovnika u pozadinskoj jedinici“.

„Za Hrvate je jedini način da ne bude šovinist da šuti ili da i sam pljuje po sebi“

Narednih šest i pol godina UDBA nije ništa zabilježila o Tadijanoviću ili su ti spisi izlučeni. No, u svibnju 1956. suradnik UDBA-e „Jovanović“ prenio je razgovor s Tadijanovićem povodom objave zbirke odabrane srpske i hrvatske lirike pod nazivom Parnas.

Priređivač tog zbornika bio je srpski književnik Božidar Kovačević, a knjigu je 1955. objavilo novosadsko izdavačko poduzeće simptomatičnog naziva Bratstvo-jedinstvo. No, iza tog jugoslavenskog naziva skrivalo se, prema Tadijanoviću, velikosrpsko naličje. Tadijanović je bio revoltiran što su u toj zbirci pjesme književnika Svetislava Stefanovića, komesara Srpske književne zadruge u Nedićevoj Srbiji kojeg su strijeljali partizani. „U Jugoslaviji je za Hrvate jedini način da ne bude šovinist da šuti ili da i sam pljuje po sebi. Budak i Stefanović imali su isti položaj, ali kada bi se tko usudio da Budaka samo spomene, došao bi u zatvor, a Stefanovića Kovačević ima u knjizi, iako su obojica za iste greške od istih pušaka strijeljani“, rekao je Tadijanović UDBA-inom suradniku „Jovanoviću“. Suradnik je potom sažeo stavove Tadijanovića koji je govorio o dvostrukim kriterijima režima prema izražavanju hrvatskog i srpskog nacionalnog sentimenta i režimskom nametanju kolektivne krivnje Hrvatima zbog ustaških zločina s ciljem držanja Hrvata u politički podčinjenom položaju:

Tadijanović je poput Ujevića djelovao za vrijeme NDH, ali nije bio poznat kao podržavatelj režima. Međutim, svojevrsnu „pasivnost“ u ključnim trenucima komunistički režim nije mogao tek tako tolerirati

„Dalje govori Tadijanović da mi ne smijemo pjevati hrvatske pjesme, jer su ih pjevali ustaše, ne smijemo upotrebljavati hrvatske riječi, jer su ih upotrebljavali ustaše. Djeca imaju u čitankama ‘Još Hrvatska nij propala’, a studenti zbog te iste pjesme idu u zatvor. Emigranta Ratka Petrovića u Beogradu izdaju i to čitave knjige, pišu se o njemu eseji i t. d. ... isto i Crnjavski (misli se na Miloša Crnjanskog, op. a.), koji se otvoreno izjašnjava protiv Jugoslavije. Zapravo nitko nije toliko uništio Hrvate kao ustaše. Pobili su u Jasenovcu i drugdje masu Hrvata, kompromitirali Hrvatsku uopće, a velikosrbi su to dobro iskoristili i da nama svima zavežu usta i da pretvore cio narod u ljude s osjećajem (sic) krivice i straha, a s druge strane da se osvete u gužvi 1945. na nevinim Hrvatima, jer su glavni pobjegli. No za to nitko u svijetu ne zna, jugoslavenska propaganda govori samo i (sic) pobijenim Srbima, a njih ima i danas toliko da je svaki 6. ili 7. stanovnik NRH (Narodne Republike Hrvatske) Srbin, pa kad bi brojke bile točne, značilo bi da je prije rata bilo u Hrvatskoj više Srba nego Hrvata. Hrvati su gradjani drugog reda, a oni na sudu dobiju veću kaznu, jer kad se usporede stare novine, od poslije rata, onda se vidi da su bila dva mjerila. Ako musliman kaže da je Hrvat, onda je automatski sumnjiv, ako kaže da je Srbin, onda je to znak naprednosti. Hrvatske tekstove u Bosni i Srbiji smiju preradjivati u ekavicu, članci u NIN-u od Hrvata svi su ekavski, njegov su intervju ekavizirali, ali u ‘Vjesniku u srijedu’ moraju se poštivati čak i sportski tekstovi pisani ekavicom, a Kovačević smije u svom Parnasu ne samo mijenjati jezik i pravopis hrvatskih pjesama, nego čak i sam tekst. I to sve izlazi u Bratstvu i jedinstvu u Novom Sadu, gdje je bio dogovor za bratsko rješenje jezičnih pitanja. Tadijanović veli da je on o tome svemu mnogo razmišljao i razgovarao s kolegama i da je došao do zaključka, da ako ostane za 20 godina Hrvatska će biti običan privjesak Srbije. Čak i za stare Jugoslavije bilo je lakše, jer je čovjek bar imao mogućnost za protuakciju.“

Kovačević je u Parnas, prigovorio je u razgovoru Tadijanović, uvrstio čak 27 pjesama srpskog nacionalističkog književnika i diplomata Kraljevine Jugoslavije Jovana Dučića te samo dvije Silvija Strahimira Kranj­čevića, „i to još Kranjčević koji pjeva Radniku“, dok Dučić „otvoreno prezire puk i to izričito kaže u pjesmama iz Parnasa“. Da se u Zagrebu dogodilo obrnuto, priređivač bi, prema Tadijanoviću, završio u zatvoru, dok bi direktor poduzeća bio smijenjen. „Lakše se može desiti da strada kritičar nego sam Kovačević. Zato kaže Tadijanović da ga je upravo stid živjeti pod takvim nepravednim i ponižavajućim uvjetima“, zaključio je svoj izvještaj „Jovanović“.

HR-HDA-1561. Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove
SR Hrvatske. Dosjei građana, dosje Tadijanović, Dragutin, broj 315668 / Izvor Hrvatski državni arhiv

Problematična prošlost
i sadašnjost

UDBA-in suradnik „Marijan“ u veljači 1961. izvijestio je svoje šefove da je „nacionalist“ Dragutin Tadijanović „grdio i srdito kritizirao“ jer nije nagrađena njegova zbirka Blagdan žetve. Tadijanović je navodno „Marijanu“ „govorio nostalgično o danima iz doba NDH kako su on i Olinko Delorko preko radio stanice komentirali ondašnju književnost i kako su za književnika ti dani bili kud i kamo povoljniji“. Suradnik „Parnas“ (čini se da nema veze s navedenom knjigom, premda mu identitet nije poznat) izvije­stit će u listopadu 1974. zagrebački centar SDS-a o problematičnosti netom objavljene čitanke za IV. razred srednje škole u izdanju Školske knjige. Naime, u toj su čitanci izostavljeni ili zanemareni „aktivni učesnici u NOB-u“ poput Vladimira Nazora, Ivana Dončevića, Vojina Jelića i Vladimira Popovića, dok su dobili „izuzetno mnogo prostora“ pisci poput Tadijanovića „koji jest dobar pjesnik, ali mu je prošlost (domobran) i sadašnjost (nacionalist) problematična“.

Tadijanovićev „nacionalizam“ spominje se i u drugim izvješćima. Centar Split SDS-a primio je u veljači 1984. izvještaj od agilnog suradnika „Foruma“, jednog od rijetkih čiji je identitet poznat, koji je razgovarao početkom 1984. s akademikom Tadijanovićem i odvjetnikom te katoličkim aktivistom još iz prve Jugoslavije, Lavom Žnidarčićem. Oba su, prema UDBA-inom suradniku, iskazivali „otvoreno nezadovoljstvo i dosta primitivan nacionalizam“. Tadijanović je konkretno „Forumu“ rekao da je Ivan Goran Kovačić bio „nacionalno svijestan“ što se vidi iz njegovih pjesama. „Čim se saznalo za ta Goranova osjećanja nakon izdavanja Sabranih dijela odmah je interes vlasti za Gorana – splasnuo. Partija i javno izvješćivanje odnosili su se potpuno ravnodušno prema Susretima, jedino je korektan bio predsjednik SUBNOR-a. Stipe Šuvar se pojavio sasvim kratko i naprosto nestao, što je Tadijanoviću poslužilo da zaključi kako se Partija ignorantski odnosi prema svemu što je hrvatsko ili neki simbol u vezi s hrvatstvom“, zaključio je „Forum“.

Tadijanović mu je također ispričao kako je u jugoslavenskom veleposlanstvu u Parizu vidio samo tisak iz Srbije, što je prigovorio činovniku u veleposlanstvu. „Forumu“ se Tadijanović žalio i na ekonomsku „eksploa­taciju Hrvatske“. „Sve u svemu – bio je to jedan mučan razgovor s nizanjem i drugih ‘dokaza’ o opljačkanosti Hrvatske“, zaključio je svoj izvještaj „Forum“. Zadnji važniji izvještaj o Tadijanoviću datira također iz veljače 1984. Tada je UDBA dobila informaciju da su Grga Gamulin, Antun Šoljan i Dragutin Tadijanović urgirali za zaposlenje Vlade Gotovca u Institutu za književnost.

Iako nije otvoreno djelovao protiv novog režima, UDBA će ga tretirati kao (potencijalnu) prijetnju. Tadijanovićev dosje nije pretjerano velik u usporedbi s dosjeima otvorenih političkih protivnika komunističkog režima. Ima tek oko 60 stranica, ali je još u studenome 1988, na vrhuncu (?) navodno liberalnih osamdesetih, tek godinu dana do pada Berlinskog zida, punjen dosje o politički bezopasnom starcu od 83 godine.