Sporogorući hiperrealistični performans

Slika izmučenog Nicolasa Cagea, ispečenog od sunca i ludog od izgladnjelosti, u iskušenju da pojede mrtvog štakora jedva stojeći nad vlastitim ponorom, obećaje filmski provod uz dobre kadrove prekrasnih plaža Australije.

Skoro 40 godina i preko stotinu filmova nakon Poljupca vampira (1988), Cage je u filmu koji se, svjesno ili ne, vraća u gotovo istom ludilu. Surfer, sporogorući hiperrealistični performans pod narančasto-tirkiznim koloritom australskog sunca i ogromnih valova, vjerojatno će zaintrigirati Cageove fanove, koji će u njemu naći mnoge paralele s Poljupcem vampira. U tom filmu Cage glumi čovjeka kojemu se život počinje raspadati nakon jednog čudnog susreta – toliko bizarno i groteskno da nismo sigurni događa li se sve stvarno ili je to samo u njegovoj izmučenoj glavi, dok je njegova izvedba spoj crnog humora i mentalne bolesti.

Kao i često u filmovima s Cageom, ono što drži sve na okupu jest on sam

Ostali gledatelji, ne toliko zaljubljeni u Poljubac vampira kao ni u ludilo ambivalencije Nicolasa Cagea, Surfera bi ga mogli doživjeti kao još jednu čudnu epizodu u njegovoj karijeri: neobičan, povremeno zanimljiv i intrigantan, ali kao cjelina nedovoljno sklopljen film koji želeći svašta reći, ostaje u sjećanju kao pretjerivanje.

Cage glumi čovjeka koji se nakon mnogo godina u SAD-u vraća u obalni australski gradić sa sinom, želeći mu pokazati valove na kojima je nekad surfao i rodnu kuću koju pokušava otkupiti natrag. Kad stignu na plažu, presreću ih Bay Boysi – lokalna banda nasilnih surf-zanesenjaka najbitnijih samima sebi, koju predvodi karikaturalni „guru“ Scally (Julian McMahon). Oni zabranjuju pristup strancima uz pokliče tipa „Ne živiš ovdje – ne surfaš ovdje“, istjeruju oca i sina iz oceana uz ponižavanje, vrijeđanje i iznimnu drskost. Cageov lik pokušava objasniti da je tu rođen, no nitko ga ne sluša. Već sama uvodna situacija iznimno je bizarna, nemoguće je uopće povjerovati da u civiliziranom, tehnološki razvijenom svijetu netko komunicira na ovakav način s naizgled dobroćudnim ocem i sinom u surferskim odijelima, s daskama pod rukom.

Tolika količina agresije, netrpeljivosti i mržnje, uvreda i deranja zadaje ton uratku. Sve daljnje akcije vode u još bizarnije izluđivanje, omalovažavanje i deplasiranje Cageova (neimenovanog) lika surfera, koji nipošto i ni pred čim ne odustaje od svog nauma. Sin ubrzo odlazi, ali otac ostaje. Opsesivno želi ponovno surfati, a kroz flashbackove saznajemo razloge.

Danima čami u autu na parkingu iznad plaže, postaje meta maltretiranja, gubi novac, napada ga oštar pas, izgubi mobitel, a gubi i dostojanstvo i osnovnu ljudskost. Dehidriran pije (nepitku) vodu iz slavine u javnoj kupaoni, pije čak i iz malene barice u pukotini asfalta parkinga. Ideja da pojede mrtvog štakora simbol je preživljavanja, poniženja, ludila, trenutak koji savršeno sažima što znači gledati Nicolasa Cagea u ovakvoj ulozi: balans između tragedije i apsurda, patnje i groteske. Mogao bi otići, ali nešto u njemu traži obračun.

Surfer ima dobru početnu postavku, ali ne zna kamo s njom. Scenarij Thomasa Martina flertuje s temama krize srednjih godina i toksične muškosti, ali nijednu ne razvija do razvidne suvislosti dok niz poniženja postaje predvidljiv. Finnegan (Vivarium, Nocebo) dobro uvodi napetost i paranoju, no narativna nit, iako jasna, nije dobro postavljena. Vizual filma, pokreti kamere, montaža i dizajn zvuka su izvrsni. Završnica želi biti krvava i mračna katarza, ali to ne uspijeva zbog tematiziranja previše ideja odjednom. Ideja Surfera jest nešto dokazati, ali luta u pokušajima shvaćanja što točno. No, u svijetu gdje su holivudski prikazi surfanja često lažni i bez duše ovaj film barem koristi ocean i sunčane zrake kao pozadinu stvarnog unutarnjeg brodoloma.

Kao i često u filmovima s Cageom, ono što drži sve na okupu jest on sam i njegov nastup. Mnogo prije no što su memovi postali bitna stvar, Cage je bio hodajući viralni fenomen. Gotovo svaka njegova uloga nosi bar jednu rečenicu, pogled ili krik koji uđe u popkulturni žargon.

Uz niz uznemirujućih prizora i muke, film Surfer osim što nagrađuje publiku još jednim ludilom u stilu Nicolasa Cagea, više iscrpljuje nego što ispunjava. No, film na površini drži upravo Cage jer njegov performans, koliko god bio pretjeran, uvijek je iskren. On glumi da bi bio čudan –  a čudan je jer ide do kraja. Lik čovjeka izluđenog od bola, čovjeka koji pokušava obnoviti svoj identitet nakon gubitka, ali što se više trudi, to dublje tone, izveo je iznimno autentično, smiješno, neugodno i mučno istovremeno.