Šarmantna neuklopljenost Tijardovićeve Avanture

U recentnoj splitskoj produkciji glazbene drame Avantura u Šangaju Ive Tijardovića dogodilo se nešto rijetko: jedno gotovo zaboravljeno djelo ponovno je ugledalo svjetla pozornice, i to točno one pozornice koja nosi skladateljevo ime. Nastala 1937, u doba uspinjanja totalitarizama i promjenjivih političkih osjetljivosti, ova operetna partitura nikada nije bila izvedena u svom vremenu. Izostanak izvedbe desetljećima mogao bi upućivati na tadašnju nelagodu pred egzotikom koja nije bila tek bezazlena kulisa, već složen simbolički konstrukt.

Tijardovićevo je djelo začudan artefakt – ni potpuno domaći ni uistinu egzotičan, ni čista opereta ni prava drama / Snimila Maja Prgomet

Tijardovićeva glazbena imaginacija, dotad čvrsto vezana uz mediteranski, lokalni idiom, u Avanturi u Šangaju doživljava blagi zaokret – u pravcu bečko-berlinskog kozmopolitizma i fascinacije Orijentom. No taj „Orijent“ ne nudi pogled na stvarni Istok, već reflektira zapadnjačku projekciju: punu stereotipa, fantazija i kontradikcija. Kineski simboli, japanski špijuni, britanski kolonijalni časnici – sve je to u funkciji jedne vrste operetne egzotike, koja oscilira između očarane fascinacije i kulturnog karikiranja. U tom smislu, djelo se može čitati i kao blagi odjek tadašnjeg kulturalnog kolonijalizma, ne nužno ideološki svjesnog, ali svakako simptomatičnog.

U središtu je priče Min Sai Cho, japanska špijunka prerušena u Kineskinju koja dobiva zadatak zavesti britanskog obavještajca Reginalda Smileyja i doći do tajnih informacija. U priču se upleću i pustolovka Jessye Monrey te švercer Hank Dodsworth, čime se stvara ljubavni i politički zaplet u napetoj atmosferi kolonijalnog Šangaja.

Nema sumnje da su ovakve premise pogodovale i režimima koji su se rado služili narativom žrtve i domoljublja, ali Tijardovićevo je pero mekše, a glazba sentimentalnija od ideologije. No u podtekstu se stalno zrcale pitanja moći, moralnosti i pripadnosti, što ovom djelu daje neočekivanu slojevitost.

Revitalizacija djela povodom 130. obljetnice skladateljeva rođenja u produkciji Hrvatskog doma i ravnateljice Vanese Kleva, Komornog orkestra Tijardović pod ravnanjem Harija Zlodre, u režiji Ivana Lea Leme, ostvarena je u komornoj, stiliziranoj verziji koja vjerno evocira salonski duh epohe. Oslobođena institucionalne težine, ova je produkcija nastala u suradnji članova ansambla koji su se okupili iz različitih sredina, što je rezultiralo iznenađujućom svježinom.

Redatelj Ivan Leo Lemo pristupio je djelu s pozicije koja istodobno poštuje operetnu tradiciju i s ironijom promatra njezinu teatralnost. Na drugoj izvedbi Avanture u Šangaju, onoj koju sam gledala, atmosfera je bila bez protokolarne ukočenosti: publika je u duhu kabareta živahno reagirala na komične trenutke. Ansambl je bio fokusiran te su i u sekstetu (flauta, klarinet, violončelo, kontrabas, klavir i udaraljke) uspjeli dobiti snažan i kompaktan zvuk. Među izvođačima posebno se istaknula Neda Pejković kao Min Sai Cho – ne samo pjevačkom preciznošću i čistoćom intonacije, već i profinjenom glumačkom suzdržanošću koja je liku pridala slojevitu unutarnju napetost između dužnosti i osjećaja. Ileš Bečei tumačio je britanskog časnika Reginalda Smileyja s potrebnom dozom ukočene elegancije i emocionalne ranjivosti, dok je razigrani Erol Ramadanović unio komiku i šarm u lik švercera Hanka Dodswortha. Jelena Kordić u ulozi pustolovke Jessye Monrey bila je scenski privlačna, a Mihael Elijaš u efektnoj ulozi sobara Bonnieja pokazao je lijep osjećaj za ritam i glumačku mjeru, doprinijevši tako dinamici ansambla bez ijednog otpjevanog tona. Kostimi, scenografija i videoprojekcije Slavena Krejačića, rasvjeta Igora Gulama i zvučni dizajn Ranka Smoljana zajedno su stvorili uvjerljiv scenski okvir, u kojem je sve vizualno bilo u funkciji stilske igre.

Na koncu, Avantura u Šangaju ostaje začudan artefakt – ni potpuno domaći ni uistinu egzotičan, ni čista opereta ni prava drama. Njezin hibridni karakter razlog je zbog kojeg ju je teško smjestiti, ali upravo ta neuklopljenost čini je vrijednom ponovnoga razmatranja. Ne samo da se ovom izvedbom iznova otkriva jedno zanemareno Tijardovićevo djelo, nego se i podsjeća na bogatstvo njegove višestruke umjetničke osobnosti – bio je skladatelj, libretist, scenograf, redatelj, organizator, pa i karikaturist. U vremenu u kojem se sve češće govori o potrebi reinterpretacije kanona, možda je upravo ova Tijardovićeva „avantura“ primjer kako periferna djela mogu proširiti horizonte našega kulturnog pamćenja.