Sakralizirana svakodnevnica u crno-bijeloj tehnici

Fotografija u Hrvatskoj tijekom 1930-ih nije bila samo tehnički medij, postala je sredstvo izražavanja nacionalne svijesti, estetike i kulturne samobitnosti. U razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada su europske nacije kroz umjetnost nastojale redefinirati svoj identitet, i hrvatski su fotoamateri razvijali s tim ciljem vlastiti jezik kroz svjetlo, kompoziciju i sadržaj. U samom središtu tog procesa nalazio se August Frajtić (1902–1977), ključna figura hrvatske umjetničke fotografije i istaknuti organizator zagrebačkog fotoamaterskog pokreta. Rođen u Bileći, školovao se u Karlovcu, a profesionalni put započeo je i proživio kao bankovni službenik u Zagrebu. No vrlo rano pokazuje duboku fascinaciju fotografijom, i ona će biti njegova prava vokacija.

August Frajtić, Kruh naš svagdanji, 1939.

Godine 1932. obnavlja se rad Fotokluba Zagreb, koji postaje središnje okupljalište entuzijasta i platforma za razvoj autentičnog fotografskog izraza. Iste godine pokreće se i Foto revija, časopis koji će oblikovati smjer hrvatske fotografije u međuratnom razdoblju. Sljedeće godine Frajtić pristupa Fotoklubu i ubrzo preuzima funkciju tajnika i postaje nezaobilazna ličnost domaće fotografske scene. S grupom mladih fotografa pokreće temeljitu reorganizaciju te udruge, u cilju stvaranja snažne, nacionalno osviještene fotoamaterske zajednice. Ne djeluje samo organizacijski, nego i kao autor tekstova, koje je nazivao „smjernicama“. Ti su tekstovi imali su snažan utjecaj na estetske stavove generacija fotografa te na izgradnju autohtonog, prepoznatljivog stila u kojima dosljedno zagovara fotografiju kao sredstvo očuvanja nacionalne baštine. Njegov teorijski doprinos nadilazi puko komentiranje prakse. To je vizionarski pokušaj da se fotografija pozicionira kao umjetnički i kulturni čin. Izrazita je Frajtićeva težnja da fotografija ne bude tek tehnička ili umjetnička disciplina, već moćno sredstvo izražavanja narodne duše i njegovanja kulturnog identiteta.

Zagrebačka škola fotografije

Frajtić je zagovarao sintezu elemenata moderne umjetnosti s domaćim temama i motivima, oslanjajući se na ideje Ljube Babića i Krste Hegedušića. Babićeva metafizika narodne duše i Hegedušićeva angažiranost kroz kolektivnu umjetnost našle su odjek u Frajtićevim nastojanjima. On inzistira na potrebi da se zapadni utjecaji ne odbacuju, već transformiraju prema domaćim vrijednostima: „Upotrijebimo doduše sve te smjerove i stilove Zapada, ali ih preudesimo na naš kalup, dajmo im našu ličnu i rasnu notu, pa ćemo stvoriti vlastiti smjer, izraditi svoj vlastiti ukus.“ U jednom od svojih ranih tekstova Frajtić žestoko kritizira hladnu objektivnost njemačke Nove stvarnosti, smatrajući je sterilnom i duhovno otuđenom. Njegova koncepcija fotografije temelji se na životnosti, emotivnosti i lokalno prepoznatljivim temama: seoskom krajoliku, ljudima u svakodnevnim poslovima, ruralnom svijetu. Time se Frajtić postavlja kao svojevrsni kulturni posrednik između modernih formi i tradicijskih sadržaja.

Na izložbi uz I. međunarodni kongres amaterskih fotografa u Beču 1938. osnovana je Međunarodna fotoamaterska unija (IAU), a Frajtić je postao njezin potpredsjednik. Godine 1939. osnovao je Hrvatski fotoamaterski savez, a 1940. pokrenuo stručni časopis Savremena fotografija. Vrhunac rada Augusta Frajtića bilo je formiranje kolekcije od stotinu djela suvremene hrvatske fotografije 1938, izlagane diljem Europe i Amerike. Najveći uspjeh postignut je 1939. pozivom na izložbu Kraljevskog fotografskog društva u Londonu. Taj korpus učvrstio je pojam Zagrebačka škola fotografije, koja je bila prepoznatljiva po baroknoj dramaturgiji, izraženim svjetlosnim kontrastima, dubinskoj perspektivi i dinamičnim kompozicijama. Zasnivala se na izraženim dijagonalama i S-krivuljama, na zlatnom rezu, na izbjegavanju statičnih, centraliziranih rješenja. Često se opisivala bez stroge definicije kroz tehničke karakteristike (posebni papiri, kemijsko posvjetljavanje, lakiranje). No ono što ovu školu uistinu čini prepoznatljivom nije toliko tehnika, koliko poseban kompozicijski pristup, usmjeren na izražajnost, dubinu i vizualnu narativnost.

Premda je težio potaknuti i razviti autentičnu hrvatsku fotografiju, razvidno je da Frajtić u praksi čvrsto stoji na pozicijama Heimatkunsta. Iz današnje perspektive, uz mogućnost komparacije s radovima suvremenih amaterskih fotografa, uočava se sličan idejni okvir. Kroz fotografiju sjedinjuje ideološke principe kolektivnog stvaranja i estetsku tradiciju pejzažno-etnografskog prikaza. Zastupanje domovinske umjetnosti bilo je prisutno u većini, srednjoeuropskih zemalja, a posebice se isticalo u Austriji, gdje su slično kao i u Hrvatskoj, frustrirani novonastalim geopolitičkim konstelacijama, umjetnici nerijetko utopistički težili pronalaženju stilskih obilježja nacionalnog identiteta. Vladimir Maleković to je sažeo riječima: „To nije bio naš izraz nego izraz našega.“ Taj ideal nacionalnog izraza bio je teško dostižan, ali trajno prisutan.

Primjer domovinske umjetnosti – izraz našega

Rad koji ovdje obrađujemo zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske fotografije. On nije tek puki prikaz jednog povijesnog razdoblja, nego svjedočanstvo epohe koja je u fotografiji tražila više: sredstvo za izražavanje kulturnog identiteta i estetske svijesti. Kao autor, Frajtić se afirmirao u razdoblju između 1932. i 1944, izlažući na brojnim domaćim i inozemnim izložbama. U njegovom stvaralaštvu paradigmatska je fotografija Kruh naš svagdanji (1939), koja se danas smatra tipičnim primjerom domovinske umjetnosti unutar međuratne hrvatske fotografije. Kompozicijski uravnotežena i narativno snažna, ova fotografija ne prikazuje tek svakodnevni prizor seoskog života, već utjelovljuje svjetonazor utemeljen na očuvanju tradicije, pripadnosti i duhovnih vrijednosti doma.

Stilski gledano autor u ovom djelu spaja elemente piktorijalizma i poetskog realizma s ideološki obojenim nacionalnim romantizmom. Kruh naš svagdanji istodobno je likovno sofisticirana i programski jasna fotografija, ne samo da prikazuje ono što jest, već i sugerira ono što bi se trebalo sačuvati. U tome leži njezina snaga: u sposobnosti da estetikom oblikuje etiku gledanja i kulturnog pamćenja. Posebnu izražajnost Frajtić postiže chiaroscuro tehnikom – profinjenom igrom svjetla i sjene koja unosi dubinu i emocionalni naboj u samu kompoziciju. Kadriranjem se stvara osjećaj bliskosti; motiv nije promatran s distance, već nježno obuhvaćen i prožet osjećajnošću. Fotografija je izričito antropocentrična, predmet prikaza nije objektivno dokumentiran, već emocionalno interpretiran. Položaj figura, tekstura tkanine i prisutnost žitnog klasja kao univerzalnog simbola preživljavanja i obiteljskog jedinstva, stvaraju auru sakralizirane svakodnevice. Fotografija tako komunicira i na razini kolektivne svijesti, pozivajući promatrača na emocionalno, gotovo liturgijsko prepoznavanje vrijednosti prikazanog prizora.

Argentina i povratak
Frajtićeve ostavštine

Tijekom Drugog svjetskog rata Frajtić i Fotoklub Zagreb nastavili su s radom. Unatoč ratnim okolnostima, hrvatska fotografija bilježi značajne uspjehe na međunarodnoj sceni, a Frajtićev doprinos kao urednika, autora i organizatora bio je ključan. Organizirana je izložba Lijepa naša domovina (1941), a na temelju te izložbe nastala je fotomonografija Hrvatska zemlja (1942). Vrhunac ratnog razdoblja bilo je izdanje u boji Hrvatska, zemlja ljepote (1944), objavljeno na osam jezika, s uvodom novinara Josipa Horvata, urednika Jutarnjega lista. Tekst je pjesnički hvalospjev ljepotama raznovrsnosti hrvatskih krajobraza, starini i raznolikosti hrvatske uljudbe.

Nakon Drugoga svjetskog rata August Frajtić završio je u izbjegličkom logoru u Fermu, u Italiji. Ondje je proveo gotovo tri godine, tijekom kojih je bilježio svakodnevicu logoraša, s posebnim naglaskom na djecu u obdaništu. U samom logoru imao je i improvizirani fotoatelje, što mu je omogućilo da stvori dragocjen vizualni zapis jednog povijesnog razdoblja. Prije nego što je emigrirao, Frajtić je svoje antologijske fotografije povjerio prijatelju i klupskom kolegi Albertu Starzyku, koji ih je brižno čuvao desetljećima i 1992. godine predao zagrebačkom Fotoklubu. Time je omogućio njihovo ponovno otkrivanje.

Po dolasku u Argentinu, Frajtić je nastavio fotografsku djelatnost. Zahvalan zemlji koja mu je pružila novi dom, snimio je seriju fotografija spomenika Buenos Airesa za knjigu Piedra y bronce, pripremljenu povodom 150. obljetnice Republike Argentine i u čast Evite Peron. Iako knjiga zbog političkih okolnosti nikada nije objavljena, fotografije i rukopis ostali su sačuvani. Zahvaljujući trudu njegovih prijatelja, posebno Kazimira Kovačića, ta je zbirka 1999. godine vraćena u Hrvatsku i postala dijelom Zbirke hrvatske fotografije Fotokluba Zagreb. Prošle je godine u domovinu dopremljena i preostala Frajtićeva ostavština – dva albuma iz Ferma i gotovo 3000 negativa koje je čuvao Tomislav Pavičić u Buenos Airesu. Trenutačno su u obradi u Hrvatskom državnom arhivu.

Kao jedan od ključnih aktera u definiranju poetike Zagrebačke škole fotografije, Frajtić je značajno pridonio formiranju fotografskog izraza u Hrvatskoj između dva svjetska rata. Njegov doprinos bio je višeslojan – od organizacijskog i pedagoškog djelovanja, preko teorijskog promišljanja fotografije kao umjetničkog i kulturnog sredstva, do stvaranja vizualnog idioma koji će obilježiti generacije autora.