Prozor u užas

I Picasso je bio žrtva terorističkog napada u Norveškoj 2011. Anders Behring Breivik tada je imao 32 godine, i životni put koji ga je vodio nizbrdo. Roditelji su mu se bili razveli dok je bio malen, a majka s kojom je ostao bila je toliko neuravnotežena da je socijalna služba zaključila kako Andersa treba dati u skrbništvo, no nažalost to nisu proveli. Pokušao je ući u vojsku, ali su ga odbili; s 20 godina ušao je u Antiimigrantsku stranku napretka, čak je i predsjedao mjesnim ogrankom stranačke mladeži u Oslu, ali ni tamo se nije zadržao. Na dan napada poslao je e-mailom na razne adrese papazjaniju nazvanu 2083: Europska deklaracija o neovisnosti, napadajući islam i feminizam, citirajući i Napoleona: „Tko spašava svoju zemlju, ne krši nijedan zakon.“ Na otočiću Utøya ubio je 69 sudionika ljetnog kampa Radničke omladinske lige, uglavnom tinejdžera, nakon čega se predao specijalcima bez otpora; pregledala su ga dva psihijatrijska tima, od kojih mu je prvi dijagnosticirao paranoidnu shizofreniju, a drugi narcisoidni i antisocijalni poremećaj osobnosti te je otada zatvoren.

Odbačeni projekt Rana u sjećanju Jonasa Dahlberga / rokantyfaszystowski.org/en/jonas-dahlberg-memory-wound/

Izabrani Faldbakkenov mozaik u Oslu nazvan Podržavanje  / koro.no/prosjekter/a-national-memorial-for-22-july/

Uoči napada nije radio, ali imao je nešto novaca i čak devet kreditnih kartica, tako da je skupio 130.000 eura za oružje i eksploziv, od čega je dio uložio u bombu smještenu u kombi u Regjeringskvartaletu u Oslu, koja je, usporedno s glavnim napadom, ubila osmero prolaznika – i oštetila vladinu zgradu na trgu, na čijem su pročelju od 1970. stajali Ribari, velik betonski mural Pabla Picassa i norveškog umjetnika Carla Nesjara. Mural prikazuje tri čovjeka kako izvlače ogromnu mrežu s tri ribe veće od njih, pod žarkim suncem i na razigranome moru. Ne samo zbog iznimne ljepote, nego i zbog važnosti ribarstva koje je ondje, zbog manje mogućnosti izbora gospodarskih aktivnosti, važnije nego u Hrvatskoj, Norvežani su se veoma povezali s tim djelom te je prihvaćeno kao jedno od najistaknutijih djela javne umjetnosti u njihovoj zemlji. Breivikov udar pokazao je ranjivost vladinih ureda, zbog čega su ondje odlučili srušiti ih i izgraditi nove, sigurnije, makar to značilo i premještanje Ribara. Picassova zaklada složila se sa selidbom, ali tome su se protivili kustosi MoMa-e i Muzej Picasso u Antibesu u Francuskoj. I Nesjar je 2015, kad se počelo govoriti o preseljenju djela, izjavio da mu je to životno djelo i da je očajan zbog njegova uklanjanja – no 2020. Ribari su otučeni sa zida, učvršćeni u posebne držače i, zajedno s jednim manjim muralom Galeb istih autora, koji je bio unutar zgrade, sklonjeni na sigurno, uz obećanje da će Ribari biti postavljeni iznad glavnog ulaza u novu zgradu, a Galeb u predvorju.

Četrnaest godina nakon napada Norvežani su se konačno odlučili kakav će spomenik podići. Nakon tri godine rasprava u više krugova, žiri kustosa, političara, umjetnika i predstavnika žrtava i preživjelih u napadima izabrao je divovski mozaik norveškog umjetnika Matiasa Faldbakkena, inače nama poznatog po romanu Konobar, ne baš visoko ocijenjenog. Mozaik će biti visok 12 i širok 15 metara,  sastavljen od 500.000 kamenčića, a prikazivat će malu crnu pticu močvaricu kakva se može vidjeti da gaca uz obale Utøye. Mozaik će biti pričvršćen na čeličnu platformu sličnu onoj na koju su učvrstili Picassove Ribare, pa tako asocira i na to, ali najvažnija mu je funkcija da „služi kao prozor na drugo mjesto zločina“, kako je to rekao Faldbakken. 

„Bio sam na otoku mnogo puta“, kaže on, „i proučavao ptice. Ta močvarica je malena, krhka i lagana, na tankim nožicama, ali ima stav, i ima pogled.“ Pri Faldbakkenovu posljednjem posjetu Utøyi, jezero je bilo potpuno mirno, a voda poput zrcala, i zato je zamislio pticu i njezin odraz. „Ovo je vrlo mirna slika, ali je gotovo kao Rorschachov test. Ima tu dvojnost“, tumači autor svoje djelo. „Breivik je bio domaći terorist, što je našu zemlju šokiralo. Imamo tu spokojnu skandinavsku fasadu, ali je ispod nje užas.“

Meni je žao što su odustali od prvog prijedloga memorijala. Već je 2014, nakon natječaja, bio izabran švedski umjetnik Jonas Dahlberg s originalnim i potresnim konceptom. On je zamislio na jednom malom rtu, na kopnu nasuprot zlosretnog otočića, načiniti usjek od 3,5 metara, i tako u stilu land arta prikazati tu tragediju – nepremostiva vodena prepreka bila bi kao rijeka Aheront, odvojenost i nedohvatnost tih izgubljenih života bila bi fizički opipljiva, ali neizrečena, jer bi priroda i dalje mirno živjela. Rani u dušama odgovarala bi rana u krajoliku, i baš je nasilnost te intervencije u prirodu pokrenula prosvjede koji su zaustavili njezino izvođenje te pokretanje drugog natječaja. Dahlbergov pothvat zbilja je bio previše jeziv. Ptičica ipak pruža neku utjehu.