Poetsko pletivo razočaranja

Kockasta, bijela kuća na obronku izvan sela od kojeg ćemo vidjeti tek pokoju kuću u daljini,  dom je muškarca duge osijedjele brade i kose, čovjeka koji možda izgleda i starije od svojih stvarnih godina, a svoje skromne samotničke dane guli obavljajući jednostavne dnevne zadaće. Polako, bez žurbe, znalački, rutinski, dobro, no bez ikakva žara ili strasti, kao da, jer mu nema druge, tek stoički krati, ispunjava vrijeme koje mu je preostalo. Na vrata njegova doma tijekom filma neće pokucati nitko, iako će jedan suseljanin svratiti ne bi li od njega naručio nekoliko metara drva za ogrjev. No taj će ga zazvati usmeno, izvana i kratak će se dogovorni razgovor odviti ispred kuće, a na domaćinov poziv komšiji da uđe i sjedne na rakiju ne bi li prozborili koju, ovaj odgovara da nema vremena, da ga čekaju obveze. Slično će ga, nešto poslije, odbiti i drugi (ili isti?) komšija u prolazu.

Tko će pokucati na vrata mog doma slikopisna je poezija koju možemo oćutjeti i njome biti dirnuti i poneseni

Da nema te dvojice, jedinih ljudi koji će se, osim neimenovanog glavnog lika, pojaviti u filmu, i to nakratko, snimljeni u širokim planovima, Tko će pokucati na vrata mog doma, prvi cjelovečernji film bosanskohercegovačko-srpske povjesničarke umjetnosti i filmašice Maje Novaković (1987) ostavio bi još snažniji dojam djela gotovo odvojenoga od zbilje i današnjice u koju je smješten. Zbilje i današnjice koja se, na neimenovanoj planini – u razgovorima s redateljicom možemo pročitati da je riječ o raznim lokacijama sjeveroistočne Bosne i Hercegovine, kraja u kojem je odrastala – nadaje nestvarno svevremenskom, odnosno umalo usporednom stvarnošću kakva se, više-manje bez razlike, mogla odvijati i prije nekoliko desetljeća. Znakova 21. stoljeća, pa ni starijeg moderniteta nema, ne vidimo nijedan iole noviji stroj ili pomagalo. Najsuvremenija prikazana naprava stara je kuhinjska peć na drva, kuća otrcane unutrašnjosti nema struje, a čini se, ni tekuće vode. 

O protagonistu, gorštaku, nećemo saznati mnogo, tek ćemo pratiti nekoliko dana u njegovu skromnu svagdanu koji najvećma provodi u društvu lijepog, poslušnog i mirnog konja, kojemu se obraća onomatopejskim povicima i uzvicima, osim u završnici, kad mu se jada kao jedinom prijatelju, a gotovo čitav film, osim spomenutih prizora, proći će bez riječi. Iako jednostavno bilježi obične radnje – potpalu vatre u peći, razbijanje ledene kore u zdencu, sječu stabla – uz koje upečatljivo dočarava škrtost bivovanja na snježnoj planini, Maja Novaković, međutim, ne snima sirovi, vjerni dokument, niti ga takvim želi predočiti, već nadahnuto, igralački, bez posve jasnih uputa gledatelju, unoseći mjeru onostranosti, zalazi u unutarnji život junaka, prizorima za koje je teško ili nemoguće odrediti predstavljaju li njegov san, zamišljaj, halucinaciju ili su naprosto čista, poetska redateljska intervencija. Ti odsječci u cjelinu ulaze tiho, tek nakon dvadesetak minuta u kojima su temelji dokumentarno-realističkog pristupa postavljeni toliko dobro da bez većeg udubljivanja nećemo ni primijetiti kako imaginirane, igrano-fikcijski režirane scene što tankoćutno sljubljuju privid tvrde realnosti s prozračno neuhvatljivim zapremaju povelik dio filma, čak i po desetak minuta u komadu.

U tom sloju, samotniku se pričinja dječarac kojega, pak, tumače dvojica dječaka, jedan stariji dugokosi, drugi mlađi kratkokosi, a on se mahom pojavljuje u drugom godišnjem dobu, proljeću ili ljetu, u krajoliku što blista sočnim i podatnim zelenilom, oprečnome prevladavajućim oku i kameri lijepim, ali oskudnim bijelo-sivo-smeđim zimsko-snježnim mrzlinama kojima starac svakodnevno prti. Zašto je sam i osamljen i zašto mu nitko ne svraća – niti ćemo doznati, niti će nam se sugerirati, kao ni to tko bi bio i koga bi predstavljao prividni mališan koji će, također uglavnom šutljiv, ispripovijedati šaljivo apsurdnu narodnu priču Tri lovca, osovljenu na zamisao o prikazu nečega čega nema. Ako ona i jest mogući ključ razumijevanja, posrijedi je vrlo suzdržana ponuda koja ne želi obvezati, nego gledatelju ostaviti mogućnosti koje god interpretacije.

No je li uopće presudno riješiti rebus i pouzdano ustvrditi da je riječ baš o tomu i tomu? Tko će pokucati na vrata mog doma nije detektivska napetica već slikopisna poezija koju možemo oćutjeti i njome biti dirnuti i poneseni ako i ne umijemo sve objasniti ni samima sebi. Neuobičajen, navlastit, film Maje Novaković, koja je i snimateljica i sumontažerka, opaja ritmom, likovnim skladom, ugođajem, štedljivo, ali precizno dometnutom glazbom Luke Barajevića koja odgovarajuće prožima melankolično sa zlokobnim te, ako ćemo ga doživjeti tako, tvori pamtljivo pletivo osamljenosti, prolaznosti i razočaranja.