Novo djelo, svjež program i zvučne distrakcije

A za kraj... – naslov šestog koncerta u – ne navodi se kojoj, ali u pitanju je 18. sezona – poziva publiku otkriti program kojim zaokružuju ovosezonski koncertni ciklus. A upravo je program bio zanimljivo osvježenje (svakako u pogledu trajanja, što bi valjalo zadržati kao praksu), jer je ansambl u jednome dahu, bez pauze, publici predstavio četiri vrlo različite skladbe, zaključivši večer praizvedbom.

Bilo je to, za solista Nikolu Fabijanića, dugo iščekivano djelo koje mu je posvetio Ivan Josip Skender. Uz skladateljsku nagradu Papandopulo Hrvatskog društva skladatelja, ove je godine odnio i godišnju nagradu Vladimir Nazor za skladateljski i dirigentski rad u 2024, pa je ravnanje praizvedbom (još jednog) novog djela bila neka vrsta apoteoze tog plodnog razdoblja koje uključuje i 33. MBZ, prvi od dva festivala čiji program oblikuje kao dio umjetničkog ravnateljstva, zatim diskografska izdanja, još praizvedbi novih djela, ali i brojne dirigentske angažmane.

Za solista Nikolu Fabijanića dugo iščekivano djelo skladao je dirigent koncerta Ivan Josip Skender / Snimio Vedran Metelko

Trostavačni koncert (a možda bi bilo dovoljno reći i trodijelni, s obzirom na sadržajni odnos prema formalnoj dispoziciji), bez programskog naslova, izdvaja se iz korpusa novoglazbenih djela te vrste profilacijom koja odražava višestrukost ideja i raznolikost utjecaja. Nailazimo tako na konture žanrovskih toposa, solističko gotovo preuzimanje čitavih cjelina, glazbeno-scenske elemente te „zazivanje kurtweilovskog cirkusa“. Je li upravo saksofon autora vodio u zvuk i atmosferu 1920-ih, tadašnji pluralizam stilova i društvene neizvjesnosti prekrivene dimom uz dramatičnu pozadinu ritamskog pulsiranja, ili mu se kao jedan od mogućih izlaza svidjela dinamičnost koju to ruho nudi, nezahvalno je pretpostavljati. Svijetlu budućnost ovoj glazbi navijestio je njezin premijerni interpret, čijem senzibilitetu i glazbeničkoj stamini odgovara partitura skladatelja nesaksofonista, od kakvih repertoari udaraljkaša, saksofonista i gitarista često trajno profitiraju.

U program je publiku uveo vječni novoglazbeni uzor, francuski velikan Pierre Boulez, čija se stogodišnjica rođenja obilježava ove godine. Njegov Dérive 1 izveli su glazbenici pod preciznom Skenderovom rukom, a tik prije početka druge skladbe začuo se zvuk s kojim se borio i alikvotno najbogatiji i zvučno dominantan instrument, još jednom – saksofon. Pobjednik Natjecanja Josip Nochta, Ukrajinac Danylo Dovbysh, izveo je Koncert za saksofon svoga mentora Jean-Denisa Michata. Borbu je u nastavku, posebno u poetičnom drugom stavku, vodio s cjelovečernjim zvučnim distrakcijama iz (u posljednje vrijeme često) vrlo glasne velike dvorane, no to mladog solista nipošto nije omelo u uspješnoj misiji. Hrvatu u Kanadi, skladatelju i muzikologu Dubravku Pajaliću, lijepu su gestu zahvale za godine potpore cantusovci pružili izvedbom Ariosa, u kojemu se među ostalim nalaze i neke posvete upravo Boulezu te Cecilu Tayloru.

Što je Cantus? Zaokružujući 25 godina postojanja, njegov doprinos i uloga, ali i perspektive traže i zaslužuju refleksiju. Ansambl s misijom izvođenja prominentnih djela nove glazbe 20. stoljeća i (pra)izvođenja suvremenih djela u protekloj je sezoni na svakome koncertu svirao u drukčijem sastavu pa možda teži kakvoj vrsti platforme za novu glazbu više negoli formatu stalnog ansambla. To otvara i pitanje repertoara, budući da ga je dosad stvarao i oblikovao upravo ansambl, predstavljajući brojna (posebno hrvatska) djela i inozemnoj publici. Skenderova orkestracija osnaženih glazbeničkih odnosa u ansamblu u odnosu na solista odražava jedan mogući odgovor na to pitanje, a što će odlučiti Cantus, ulazeći u drugu četvrt stoljeća, ostaje nam za čuti.