Nije zlato sve što sja

Je li se mogućnost vizualnog prikazivanja literarnog sadržaja naposljetku pretvorila u opravdanje za traženje prečaca procesu stvaranja dobre priče, priče koje će nas oblikovati i, u konačnici, zadržati u kolektivnoj svijesti? Je li u bitki između sadržaja i oblika na kraju pobijedio potonji? Jasan odgovor, čini se, možemo pronaći u posljednjoj ovosezonskoj premijeri Hrvatske drame riječkog Zajca.

Magarčić i kit, autorski projekt Damira Martinovića i Ivanke Mazurkijević, nastao prema Martinovićevoj priči te namijenjen djeci, mogao bi, sudeći po prvim reakcijama publike, postati pravi hit među najmlađim gledateljima. Dramaturgiju predstave potpisuju Martinović, Mazurkijević i Leda Festini Jensen, a režiju Festini Jensen i Martinović.

Kad uklonimo ljepuškastu vanjštinu Magarčića i kita, vidimo da
audiovizualnoj estetici ne pronalazimo protutežu na dramaturškoj razini / Snimio Dražen Šokčević

Martinović i Mazurkijević zaslužni su i za još jednu sastavnicu Magarčića i kita – glazbu, koja uz vizualni identitet predstave daje originalan pečat cjelokupnom komadu. Energična i sugestivna, glazba razvija atmosferu scene, a efektni kostimi (Saša Hess), uz šturu scenografiju (također Hess), no zgodno oblikovanje svjetla (Dalibor Fugošić), šarmantne koreografije (Paolo Mangiola) i dopadljive videoprojekcije (Branimir Štivić, Ivan Marušić Klif) daju oduška dječjoj mašti i stvaraju čarobnu vezu između pozornice i gledališta.

Edi Ćelić (u alternaciji s Damirom Orlićem) zaigrano tumači ulogu Magarčića i zajedno s Maslinama – Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović i Romina Tonković (u alternaciji s Nikom Grbeljom) – osvaja srca gledatelja. Aleksandra Stojaković Olenjuk savršeno se uklapa u ulogu Čarobnice, a par neodoljivih jabuka koje uvode publiku u svijet Magarčića i kita igraju Petar Baljak i Mario Jovev (koji utjelovljuje i Kita).

Uistinu, nova Zajčeva predstava pun je pogodak u očima najmlađih gledatelja, čak i unatoč tomu što, pored atraktivne estetike i solidne glume, u njoj ne možemo prepoznati gotovo nijednu od odlika dobro ispričanih priča. Zapravo, činjenica da uprizorenje u kojoj je karakterizacija junaka prepuštena slučaju, a kauzalnost je u najmanju ruku sporadična, u kojoj je po(r)uka upitna i nikako ne nalikuje na „važnu društvenu poruku o održivosti planeta“ (kako Zajc ambiciozno najavljuje) te dramaturška funkcija likova čuči na posljednjem mjestu liste prioriteta, daje jasnu sliku današnjice.

Ne samo da se u novim generacijama gubi interes za slojevitim pričama koje dovode do sazrijevanja glavnih junaka – već smo tu tendenciju i mi odrasli, izgleda, lijeno prigrlili, možda jer nas to oslobađa odgovornosti stvaranja novog svijeta, makar i onog „u kojem je svako biće slobodno odabrati ono što želi biti“, kao što na kraju progovara Kit – o kojemu, ironično, u prve dvije trećine predstave nema ni spomena. Zaključak dramske igre, ma koliko dražestan, sadržajno je ništavan te, naposljetku, nema istinskog učinka na publiku. (Najmlađi) gledatelj ostaje nepromijenjen koliko i glavni junak predstave.

Isključivo površnim aspektima djela oskudnog sadržaja, scena ne može djelovati na suštinu gledatelja, kao što, kad je riječ o predstavama za djecu, trenutačna reakcija publike ne može (ne bi smjela) biti jedino mjerilo uspjeha. Kad uklonimo ljepuškastu vanjštinu Magarčića i kita, vidimo da audiovizualnoj estetici ne pronalazimo protutežu na dramaturškoj razini, da od nerazgovijetnih songova možemo upamtiti tek možda motiv i stih ili dva te da ni izvrsna glumačka izvedba ne može sakriti kržljavu povezanost scenske radnje – iako, gledano s površine, sve to zaista krasno izgleda.