Neustrašivi, opaki i svoji

Goran Bare & Majke – Live in London 28. 4. 2024.

U srcu umjetničke i kontrakulturne londonske četvrti Camden smjestio se Dingwalls, mitski klub koji je u više od pola stoljeća postojanja odigrao vitalnu ulogu u formiranju nekih ključnih supkulturnih pokreta – ne samo britanskih, nego i svjetskih. Unutar njegovih zidova nastupe su imali, između ostalih, ne samo perjanice pub rocka, punka i novog vala, poput Sex Pistolsa, sastava Dr. Feelgood, The Clasha, Blondie i Ramonesa, nego i umjetnici i umjetnice najrazličitijih žanrovskih predznaka, od soul inovatorice Ette James do nekadašnjih američkih indie prinčeva, kvarteta R.E.M. Niz su u novije vrijeme nastavili The Strokes, Coldplay, Ellie Golding... i Goran Bare koji je s Majkama u travnju prošle godine ondje održao bitan nastup, sada napokon pretočen u dvostruki live album.

Izd. Croatia Records, 2025.

Je li u takvom, mitskom okruženju uopće moguće odsvirati loš koncert? Naravno da ne, u što se moguće uvjeriti i iz ovih šesnaest izvedbi koje tek povremeno znaju odsklizati u onu poznatu baretovsku letargiju. U cjelini, a osobito u drugome dijelu albuma, kemija između benda i (još uvijek) karizmatičnog frontmena funkcionira besprijekorno. Primjerice, Ja sam budućnost – jedna od najboljih pjesama u povijesti domaćeg rock and rolla – jednako je briljantno zvučala u studijskoj varijanti kao i ovdje, ili bilo gdje i bilo kada. Jedino je šteta što je Put ka sreći iz poletnog country rocka posve nepotrebno preveden na jezik reggaea, ali nije bitno – uostalom, ljeto je na vidiku. Iskustvo te večeri najbolje je opisao „čovjek na terenu“, sarajevski publicist Ognjen Tvrtković koji je u knjižici albuma zabilježio da je Bare pjevao „lišen mesijanske uloge, relaksiran i opušten u sudaru s raspoloženom publikom (...), kao da je želio burnu, dramatičnu prošlost ostaviti iza sebe...“ Vrijeme će pokazati je li potpisnik tih redaka bio u pravu – a do tada, preostaje nam ovaj koncertni dokument, fokusiran i nepatvoren, uronjen u blues i natopljen znojem koji teče iz svake izvedbe.

Suzanne Vega – Flying with Angels

Izd. Cooking Vinyl, 2025.

Rođena je u Kaliforniji, ali je Njujorčanka po svemu ostalome. Ako bismo u kontekstu popularne glazbe trebali izdvojiti nekoga tko je zajedno sa svojim opusom posve srastao s nemirnim tkivom Velike Jabuke, to je – uz Loua Reeda, Ramonese ili Patti Smith – nesumnjivo ona. No, za razliku od Reedova cinizma i frontalnog punk napada Ramonesa, pa i od nekonvencionalne Patti Smith, Suzanne Vega uvijek je neurotičnoj njujorškoj džungli prilazila s dozom kantautorske suptilnosti. S obzirom na to da je na sceni još od sredine 1980-ih, neupućene će malo začuditi podatak da je Flying with Angels njezin (tek) deseti studijski album – no ona očito spada u umjetnice koje progovaraju samo onda kad doista imaju što za reći, i to je odlična osobina. Ako je ovaj album po bilo čemu drugačiji u odnosu na ono što je radila ranije, sve ove godine, ta razlika odnosi se na činjenicu da Angels pokriva više žanrova krećući se od folka kao njenog zaštitnog znaka, do pop rocka, novog vala (Rats) i soula (u pjesmi Love Thief), a sve to u produkciji dugogodišnjeg suradnika Gerryja Leonarda, suautora većine pjesama.

Njezine katkada uznemirujuće priče uvijek su bile obojene s mnogo raznolikih nijansi i nerijetko su bile ispričane iz  pozicije nekoga tko događaje promatra sa strane, očima autsajdera – prvi takav primjer, i jedan od najpopularnijih, svakako je pjesma o zlostavljanom dječaku po imenu Luka, s njezina drugog albuma Solitude Standing. No od tada je prošlo 38 godina, a njezine najbolje pjesme još uvijek inspiraciju nalaze u vizuri promatrača, muškog ili ženskog, svejedno. Govoreći o motivima i tematskom okviru na svježem albumu, autorica tvrdi da se „svaka pjesma odvija u kontekstu borbe; borbe za preživljavanje, za pravo glasa, za dominaciju, za pobjedu, za bijeg, za pomoć drugome ili jednostavno za život“. Nadamo se da na idući album nećemo morati čekati deset godina.

Valerie June
– Owls, Omens, and Oracles

Izd. Concord Records, 2025.

Pretprošle godine Valerie June – jedna od najunikatnijih kantautorica suvremene scene – objavila je knjižicu pod naslovom Light Beams: A Workbook for Being Your Badass Self – radnu bilježnicu o tome „kako biti svoja, opaka i neustrašiva ja“. Naravno, nije riječ o običnoj, jeftinoj self-help literaturi; sve i da to poželi, June nije u stanju biti obična, kao što to slikovito pokazuje njezin kantautorski opus – uključujući novi album Owls, Omens, and Oracles. Radi se o ploči silne vedrine, poleta, energije i (najvažnije) šarma kojemu je teško odoljeti, o pjesmama koje se napajaju s dubokih izvora južnjačkih stilova, najviše soula i bluesa, ali i gospela, country & westerna i indie rocka... čitav taj stilski koktel, uostalom, njoj će poslužiti tek kao poligon za razvijanje vlastite osobnosti.

Sudeći prema ugođaju, album bi se komotno mogao zvati po uvodnoj skladbi Joy, Joy! Ali ta raspjevana oda radosti, izvedena njezinim uvrnutim, razoružavajućim, djevojački vedrim vokalom, samo je prva u nizu sjajnih pjesama o nepobjedivosti ljudskog duha, životu u skladu s prirodom, i o tome kako (da se poslužimo citatom iz medijske objave za spomenutu radnu bilježnicu) „neustrašivo zasjati u svijetu punom težine i tame“. Na albumu koji je majstorski zvučno oblikovao kantautor M. Ward, gostuje i Norah Jones u baladi Sweet Things Just for You te slavni gospel sastav Blind Boys of Alabama u izvrsnoj Changed, ali Owls, Omens and Oracles njezina je i samo njezina umjetnička iskaznica. I najbolji album u dosadašnjoj ionako impresivnoj karijeri.