Kulturna ostavština američkih Hrvata

Hrvatska bratska zajednica i kulturna ostavština Hrvata u Americi bila je tema treće tribine posvećene hrvatskom iseljeništvu održane 20. svibnja u Maloj dvorani Matice hrvatske u organizaciji Odjela za međunarodnu suradnju i iseljeništvo. O bogatom naslijeđu najdugovječnije hrvatske fraternalističke organizacije u iseljeništvu govorila je Mirjana Piskulić, promotorica hrvatske kulture i bivša diplomatkinja. Mirjana Piskulić, i sama rođena u iseljeništvu, govoreći o povijesti iseljavanja Hrvata u SAD, istaknula je kako je prvo hrvatsko potporno društvo u toj zemlji osnovano još 1857. godine u San Franciscu. Taj podatak svjedoči da je već sredinom 19. stoljeća broj hrvatskih iseljenika u tom gradu bilo toliki da je postojala potreba za organiziranjem.

Mirjana Piskulić, promotorica hrvatske kulture i bivša diplomatkinja / Snimio Davorin Višnjić / PIXSELL

Premda je tzv. prvi val hrvatskog iseljavanja u drugoj polovici 19. stoljeća obilježio odlazak u prvom redu siromašne muške radne snage, među njima našlo se i nekoliko intelektualaca koji su zdušno prionuli osnivanju Hrvatske narodne zajednice (1894). Nije čudno da je sjedište ove organizacije bilo, a i danas je, u Pittsburghu, središtu američke industrije, a time i domu brojnih Hrvata koji su u tamošnjim rudnicima i čeličanama tražili bolji život za sebe i svoje obitelji. Upravo su njihove teškoće bile glavni povod osnivanja Hrvatske narodne zajednice koja je 1897. promijenila ime u Hrvatska bratska zajednica (HBZ). Kao i svaka fraternalistička zajednica, s geslom „svi za jednog, jedan za sve“, HBZ je brinuo za svoje sunarodnjake u nevolji. Pod vodstvom sposobnog Josipa Marohnića zajednica je stvorila čvrstu financijsku strukturu ključnu za kontinuiranu potporu članovima. Više od 120 godina kasnije, HBZ ima svoje podružnice diljem Amerike i Kanade.

Tamburica kao most

„Baština hrvatskih iseljenika čini baštinu hrvatskog naroda općenito, ali onaj dio baštine koji on dijeli sa zemljom u koju je uselio“, odlučna je Mirjana Piskulić u tvrdnji da te dvije baštine nisu odvojene isto kao što ne postoje dvije Hrvatske, iseljena i domovinska, već samo jedna.

Tako most između Hrvatske i drugih zemalja nisu iseljenici u tim zemljama, već kulturni i svaki drugi doprinos kojim su oni obogatili tu zemlju.

Jedan od takvih mostova svakako je tamburica, instrument koji je povezao ljude u iseljeništvu, utvrdio njihov identitet, ali i postao narodnom baštinom američke kulture. Prošle je godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, u okviru prvog zajedničkog Hrvatskog kulturnog festivala članova HBZ-a, nastupilo čak 36 ansambala te organizacije.

U današnjoj zgradi Hrvatske bratske zajednice u Pittsburghu nalazi se jedan od odljeva Povijesti Hrvata, slavne skulpture Ivana Meštrovića. Zgrada ima muzej posvećen najdugovječnijem predsjedniku Hrvatske bratske zajednice, Bernardu M. Luketichu. Riječ je o zbirci koja obuhvaća bogatu književnu građu koju je zajednica prikupljala od svojih početaka, uključujući i arhivske materijale poput prvih zapisnika i sličnih dokumenata. Ondje se u nekoliko primjeraka čuva i jedna od pravih dragocjenosti hrvatske kulturne baštine, engleski prijevod Priča iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić iz 1924. godine, s ilustracijama Vladimira Kirina.

Vankino slikarstvo

Slikar čije se stvaralaštvo može nazvati istinskim mostom hrvatske i sjevernoameričke kulture, Maksimilijan Maxo Vanka, poput mnogih hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća likovno se ostvario u inozemstvu dok mu je srce čeznulo za Hrvatskom. Snažan i vječan trag tog duševnog konflikta ostavio je u crkvi sv. Nikole u okrugu Allegheny u Pittsburghu, gdje je djelovala hrvatska župa. U dva navrata, 1937. i 1941, oslikao je unutrašnjost crkve freskama na kojima je isprepleo motive hrvatske narodne tragedije i Kristove patnje.

Posebno je značajna freska koja prikazuje tragediju majki koje su svoje sinove dale za uspon američke industrije. Time je nezaobilaznom učinio gorku istinu o kojoj se u Hrvatskoj i danas malo zna: koliko je hrvatskih iseljenika ostavilo svoje živote u američkim rudnicima i čeličanama zbog nebrige poslodavaca da im osiguraju osnovne uvjete
rada.

Ta je crkva danas dio nacionalnog blaga SAD-a koji ulaže sredstva za obnovu fresaka, pri čemu osobito treba spomenuti organizaciju Save Maxo Vanka koja okuplja konzervatore, umjetnike i druge stručnjake, Vankine obožavatelje, u nastojanju da njegovi murali budu obnovljeni i propisno sačuvani.

Samo mali dio kulturnog bogatstva američkih Hrvata stao je u jednosatnu tribinu što dovoljno govori o potrebi stvaranja Muzeja hrvatskog iseljeništva kako bi ovo golemo nacionalno blago dobilo prostor i stručnu validaciju te postalo dostupno hrvatskoj javnosti koja o njemu ne zna gotovo ništa.