Kralj slučaj ili tko danas Kralju piše pjesme?

Velegodina (jubilejska godina) 1100. Hrvatskoga Kraljevstva i kralja Tomislava zahuktava se pa je, među ostalim zbivanjima, nedavno u Biogradu tim povodom postavljen spomenik, rad Gorana Miškovića, kipara i dizajnera iz Vancouvera u Kanadi. Spomenik je financirala obitelj građevinskog poduzetnika Joška Vukića, također iz Vancouvera. Možda to i ne bi bila vijest da se odmah na Miškovićev rad, a i na odluku gradskih vlasti da spomenik postavi kod gradske uprave, nije obrušila salva kritika jer je, prema ocjeni kritičara, spomenik ružan, odnosno, blaže rečeno, neprimjeren. U svakom slučaju, izrodio se slučaj. A taj slučaj otvara važno pitanje: je li nam tisuću stota obljetnica Kralja i Kraljevstva nacionalni velegod (jubilej) prvoga reda? Ako nije, zašto nije? Iliti: što bi mnogi drugi narodi dali da imaju takav jubilej (a malo ih je), pa i narodi koji još formalno žive u kraljevinama? Ako ipak jest, kako smo se organizirali, povezali, uvezali…

Snimio Luka Batelić / PIXSELL

U svakom slučaju, takve stvari ni bi smjele biti prepuštene slučaju ni ad hoc rješenjima. Dobro pamtim Scile i Haribde koje su pratile obilježavanje 450. obljetnice Sigetske bitke 2016. (za koju je poticaj došao od jednog čovjeka!), koja je, uviđavnošću i suradnjom HAZU, MH i DHK, a onda i drugih aktera, naposljetku pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora solidno obilježena. No nisu svi bili te sreće. Primjerice, 200. obljetnica rođenja Oca Domovine Ante Starčevića prošla je 2023. tiho, da nije mogla tiše, uz nekoliko privatnih inicijativa. Može se podsjetiti i na to da je lanjska 25. obljetnica smrti predsjednika Tuđmana prošla gotovo bez ijednog većeg javnog događaja!? Ove godine trebalo bi, primjerice, obilježiti velegod 400 godina od rođenja Ane Katarine Zrinski. Ako ta žena nije zaslužila nacionalnu proslavu, koja jest? Itd., itd.

Sve rečeno indicira temeljno pitanje kojim se treba pozabaviti: strategijom identitetske politike. Zanimljivo je u tom pogledu baciti pogled u Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine, u kojoj je „kulturni i nacionalni identitet“ naveden  kao „ključan element društvenog razvoja“. Lijepo. Ali gdje? U poglavlju strateških ciljeva 5.1.  Konkurentno i inovativno gospodarstvo. E, pa sad… Budući da znam kako se prave takvi dokumenti, znam i to da im je, prije nego što političari dignu ruku, najvažnija „zadnja ruka“ – redaktorska.

Iako identitetska politika ima i gospodarske reflekse i učinke, ona sigurno zaslužuje posebno poglavlje. I posebnu skrb, odnosno, drugim riječima, poseban tretman, samim time organizaciju i jasne ciljeve, prema kojima se točno zna što tko kada i kako treba da čini. A budući da imamo problem već na razini identifikacije važnih osoba i događaja kao simbola vlastita identiteta, to više imamo teškoća s organizacijom njihova obilježavanja. 

Riječ je, dakle, o kulturi identiteta i identitetu kulture kao strategije očuvanja i promicanja nacionalne samosvijesti. Budući pak da se svojom kulturnom baštinom kao ključem identiteta s pravom dičimo, kako zbog njezinih visokih dometa u europskim razmjerima (a većih u svijetu nema!), tako zbog činjenice što su Hrvati stvarali kulturu i onda kada je u obodu petsto kilometara od Nina i Solina nije stvarao nitko, i sve to većinom pod najezdama i okupacijama, pa i kada je Hrvatska bila raspačana i svedena na „ostatke ostataka“, onda je više nego potrebno identitetskoj politici pristupiti kao istinski strateškom korpusu u sklopu nacionalnog razvoja. 

U tom pogledu slučaj iseljeničkoga spomenika u Biogradu zapravo nam je svojevrstan žuti karton, opomena da se identitetskim pitanjima ne smije pristupati povremeno, privremeno, prigodice, mjestimice, ad hoc…  On je podsjetnik i tome da izvan Hrvatske imamo približno jednak broj Hrvata kao u njoj, koji očito žele njegovati identitetske ciljeve sa zemljom svojih djedova i otaca (stari pisci hrvatski rekli bi „otačbinom“), da joj žele biti „na ruku“ i sudjelovati u događajima koji su identitetski od općeg nacionalnog značaja, značenja i važnosti poput ovoga velegoda, pa stoga te i takve teme treba s Hrvatima izvan Hrvatske kvalitetno kontinuirano komunicirati. Stoga, umjesto kritika autoru spomenika i građanima kraljevskoga Biograda – „gdje su krunu nosili Hrvati“, kako je pjevao don Mihovil Pavlinović – red je zahvaliti im što su, makar nehotice, podsjetili na važne identitetske zadaće i potrebe, prije svega na to da politika i struka napokon sjednu, da se načini državni plan obilježavanja najvažnijih nacionalnih velegoda, a za osobe, simbole i događaje koje imaju planetarno značenje (npr. kravata, Bošković, Tesla, Meštrović i sl.) i način njihova globalnog brendiranja, pri čemu i Hrvati izvan Hrvatske po naravi stvari mogu i trebaju biti sukreatori takvih programa. 

„Ti bil si prvi i zato smo ti spomenik podigli…“ Tako je lucidni Pajo Kanižaj prije pedesetak godina započeo pjesmu Kralju Tomislavu. U ono vrijeme zbog takvih se pjesama i u zatvor dospijevalo. Više se zbog pjesama u zatvor ne ide. No… tko danas Kralju piše pjesme?