Karizmatična dirigentica i neumorni solist

Probiti se kao žena na dirigentskoj poziciji priličan je izazov i u 21. stoljeću, jer se dirigentice ne susreću samo s pitanjima tehničke vještine ili talenta, već s duboko ukorijenjenim preprekama i predrasudama koje ne opterećuju rad i razvoj njihovih muških kolega. Povijesno gledano, dirigentski svijet pretežno je muški bastion, s uspostavljenim mrežama i tradicijama čiji se bedemi sporo ruše, no, kvalitete poput izvrsnosti, talenta i predanosti uspijevaju prevladati te barijere. Primjer tome je i dirigentica Ana María Patiño-Osorio, koja je u dobi od samo 30 godina već ostvarila nekoliko značajnih uspjeha na europskome tlu, gdje ju je iz rodne Kolumbije odvelo njezino kasnije akademsko obrazovanje. Osim što je prošle godine osvojila drugu nagradu na natjecanju Malko u Kopenhagenu, dvije je godine bila pomoćna dirigentica Orkestra Romanske Švicarske te je od diplome 2021. godine ravnala respektabilnim brojem orkestara u Europi i Južnoj Americi.

Vedran Kocelj privukao je pozornost zaokruženim tonom plemenite patine, izvedbenom i intonacijskom preciznošću te izvrsnom komunikacijom s orkestrom / Snimio Jasenko Rasol

Karizmatična dirigentica jasne i sigurne ruke predvodila je pretposljednji koncert ovosezonskoga Majstorskoga ciklusa, a svojom je svježinom, energijom, muzikalnošću, ali i suverenim nastupom iza kojeg stoji ozbiljna pripremljenost, Simfonijski orkestar HRT-a potaknula na dinamične i angažirane izvedbe. A program je uključivao tri remek-djela iz triju glazbenih epoha: dva svjetski poznata te jedno za koje, za sada, zna tek manji krug glazbenih poznavatelja, ali koje ne samo zaslužuje, već i posjeduje izniman potencijal da ga upoznaju i prepoznaju publike diljem svijeta, što još jednom skreće pozornost na važan zadatak snažnije međunarodne promocije ove, kao i mnogih drugih sjajnih partitura naših skladatelja.

Prva dva spomenuta djela bile su uvertira Mozartovoj operi Čarobna frula te Osma simfonija u G-duru, op. 88 Antonína Dvořáka. A treće je Pop-koncert za trubu i orkestar Igora Kuljerića, u čijoj se izvedbi kao solist predstavio prvi trubač orkestra, Vedran Kocelj. Riječ je o skladbi skladanoj za Koceljeva kolegu iz orkestra, Petra Obradovića, koji je koncert praizveo uz simfoničare upravo pod Kuljerićevim ravnanjem 2003. godine. Nakon Obradovića, mjesto snažnog zalagatelja za popularizaciju ovoga djela zauzeo je Vedran Kocelj, koji je za recentnu snimku skladbe (objavljenu na nosaču zvuka Otkrivanja, Cantus, 2023), zajedno s orkestrom i maestrom Pavlom Zajcevom nagrađen Porinom za najbolju izvedbu klasične glazbe. Kao i na snimci, i u živoj izvedbi Kocelj je privukao pozornost zaokruženim tonom plemenite patine, kao i izvedbenom i intonacijskom preciznošću te izvrsnom komunikacijom s orkestrom. Uvijek je lijepo kada se član orkestra predstavlja kao solist pred svojim kolegama, a posebno u slučajevima poput ovoga, kada je riječ o glazbeniku koji i izvan orkestra slovi za jednog od najkvalitetnijih glazbenika svoje generacije, koji aktivno i neumorno svira u različitim komornim sastavima i kombinacijama, posvećujući velik dio svoga rada upravo hrvatskoj glazbi. U genijalan šarm i zaigranu imaginaciju Kuljerićeva koncerta, čiji vrckasti groove jednostavno prisiljava slušateljevo tijelo da reagira zibanjem ili tapkanjem nogom u ritmu glazbe, izvrsno je proniknula dirigentica Ana María Patiño-Osorio, oblikujući s Koceljem i orkestrom živu, nijansiranu i energičnu izvedbu, u kojoj kao jedini nedostatak možemo navesti nedovoljno pažljivo postavljenu ravnotežu između prisutnosti solističke dionice i orkestralnoga zvuka u prvome stavku.

Uvertira Čarobnoj fruli kojom je otvoren koncert odjeknula je sigurno, snažno i sa sviralačkim entuzijazmom (orkestar i dirigentica ostvarili su izvrsnu sinergiju i naočigled uživali u zajedničkom stvaranju glazbe tijekom čitavog koncerta), no pomalo bombastičan zvuk gotovo romantičkog izraza s mnogo prezentnosti limenih puhača ipak bi stilski bio primjereniji nekima od Mozarta udaljenijim simfonijskim ostvarenjima.

Orkestar koji doista svira na jednoj novoj razini od dolaska šefa dirigenta Pascala Rophéa, dokazao je svoje kvalitete i spremnost u Dvořákovoj Osmoj simfoniji, posebno dionice gudača koje zvuče kompaktno, toplo i donose ugodan intenzitet u tonu koji podržava izražajnosti njihove izvedbe. Vrlo muzikalna dirigentica s orkestrom je ostvarila izvedbu koja je bujala od lijepih dinamičkih nijansi i ispjevanih fraza odjevenih u raskošne orkestralne boje, no u više trenutaka odabrani tempo činio se presporim; kao da u njemu nije na sasvim prirodan način do izražaja mogao doći taj ugodni zamah često plesnoga koraka, fluidnost i uzbibani unutarnji naboj Dvořákove partiture.