Hrvatski pravopis u rukama vlasti

Odnos između politike i hrvatskoga jezika tema je koja zaokuplja kroatističku znanost, ali još više širu javnost pa se rasprave o njoj počesto svode na političku retoriku u službi pojedinih političkih opcija, a u nemalom broju slučajeva i na dnevno politikanstvo. Pritom se u prvome redu misli na uvijek aktualnu temu hrvatskoga pravopisa o kojemu se raspravljalo i još se uvijek raspravlja površno i površinski u korist politike, a na štetu hrvatskoga jezika bez dubljega uvida u činjenice, povijesne dokumente i rezultate znanstvenih istraživanja.

Jezičnopolitičke okolnosti: službeni i zabranjivani pravopisi

Da se o pravopisu može pisati objektivno, odstrašćeno i znanstveno utemeljeno, svjedoči nedavno u izdanju Matice hrvatske objavljena knjiga Vlast i pravopis Krešimira Mićanovića s Katedre za hrvatski standardni jezik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao vrstan poznavatelj tzv. vanjske povijesti hrvatskoga jezika, Mićanović niz godina proučava jezičnopolitičke okolnosti u kojima su se pojedini pravopisi pisali i proglašavali službenima ili se pak zabranjivali. Uz to treba istaknuti da je autor i sam jedan od autora hrvatskoga pravopisa, kolokvijalno zvanog „Matičin pravopis“ izdanog u suautorstvu s Ladom Badurina i Ivanom Markovićem.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2024.

Kako ustvrđuje u predgovoru svoje knjige, Mićanović „nastoji prikazati povijest hrvatskog pravopisa od sredine 19. stoljeća do konca 1990. godine“. Vremenski je to okvir u kojemu autor istražuje autentičnu dokumentaciju i primarne izvore ne žaleći ni vremena ni truda u pretraživanju knjižnica, arhiva i literature o predmetu svojega znanstvenog interesa. Kao plod pomnog, temeljitog i bogato dokumentiranog istraživanja jezičnopolitičkih okolnosti u kojima pravopisna knjiga intervencijom vlasti dobiva status službenog pravopisa, nastala je ova knjiga koje zavređuje pozornost znanstvene, ali i šire društvene javnosti.

Povijest sveze vlasti i pravopisa

Iako je naoko riječ o temi koja može zaokupiti samo stručnjake za pravopisnu problematiku, zahvaljujući jedinstvenome stilu pisanja, tekst golica i vodi znatiželjnog čitatelja kroz diskurs o sudbini hrvatskoga pravopisa koji na nekim mjestima dobiva obrise povijesnog detektivskog romana s mnoštvom dokaza iz svakodnevnog života dodatno začinjenih autorovim odmjerenim duhovitim opaskama.

Povijest sveze vlasti i pravopisa autor je u knjizi, koja obasiže 355 stranica, podijelio u devet poglavlja: Do jedinstvenog pravopisa bez pravopisne knjige?, Hrvatski pravopis Ivana Broza, Pravopis u međuratnom razdoblju, „Po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu“, Pravopisne knjige i rasprave (1945–1954), „Zajednički i jedinstven pravopis“, Hrvatski pravopis 1971, O Pravopisnom priručniku i Pravopis 1990. Već se iz naslova poglavlja dade naslutiti autorov stav o „zajedničkom i jedinstvenom pravopisu“ te o tzv. „korienskom pravopisu“.

Povijest počinje razdobljem Banske Hrvatske i zaključcima Zemaljskog školskog odbora kojima se nastoji stabilizirati jezični standard u smjeru etimologije, ali se u to doba ne propisuje jedinstven pravopis. Problematizira se prevlast hrvatskih vukovaca Armina Pavića i Tome Maretića, protivnika etimološkog i zagovornika fonetskog (fonološkog) pravopisa. Za vladavine Khuen-Héderváryja u autorovu je fokusu Hrvatski pravopis Ivana Broza – prvi moderni, ujedno i odlukom prosvjetnih vlasti prvi propisani službeni hrvatski pravopis. U međuratnom razdoblju od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918. (poslije Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca i naposljetku Kraljevina Jugoslavija) do 1941. ključni su segmenti četiriju izdanja Pravopisa hrvatskog ili srpskog jezika (1921, 1923, 1926, 1928) Dragutina Boranića. Nakon toga autor piše o vremenu NDH kada je službeno propisan morfonološki pravopis – prvo Koriensko pisanje – a zatim Hrvatski pravopis autora Franje Cipre i Bratoljuba Klaića. Potom piše o razdoblju nakon završetka Drugog svjetskog rata – dobu „zajedničkog i jedinstvenog pravopisa“ (prema Aniću tzv. „Boranić–Belićeva situacija“ u Jugoslaviji) te od 1954. (Novosadski dogovor) do 1971. kada je u emigraciji objavljen tzv. Londonac autora Babić–Finka–Moguš. Zatim dolazi vrijeme koje autor naziva „pravopisnim interregnumom“, a završava objavljivanjem Anić–Silićeva Pravopisnog priručnika koji je, tvrdi autor, „potvrda hrvatske autonomnosti u oblikovanju ortografske norme jezičnoga standarda, onakve autonomije kakva je bila u prednovosadskom razdoblju“. Knjiga završava 1990. godine s pripremama za višestranačke parlamentarne izbore u Hrvatskoj.

U intervjuu za tjednik Nacional (11. veljače 2025), Mićanović na novinarsko pitanje o tome zašto je svoje istraživanje završio s 1990. godinom, odgovara da ta godina „u pravopisnom smislu nije međašna godina“. Pojašnjava da tada „među dijelom hrvatskih jezikoslovaca počinje proces preispitivanja pravopisne kodifikacije koji je ciljao na to da se ona uskladi s hrvatskim tradicijama te da bi o posljednjih 35 godina događanja s hrvatskim pravopisom trebalo napisati posebnu knjigu“.

Knjiga se temelji na izvornoj građi te na kraju donosi prilog sa službenim odlukama o pravopisu u razdoblju od 140 godina. Drugi je prilog kronološki popis pravopisnih priručnika u spomenutome razdoblju (od Pravopisa jezika ilirskoga 1850. Josipa Partaša do Pravopisnog priručnika Vladimira Anića i Josipa Silića). Izvorna građa kao dokaz istraživanju u pojedinome razdoblju odnosa vlasti i pravopisa, sustavnost, akribičnost, izostanak pristranih i neutemeljenih prosudba i bilo kakvih natruha jezikoslovnog politikanstva čine kvalitetu ove knjige. Uz znanstveni doprinos, njezino je objavljivanje važan društveni događaj, napose u vremenu kada se brzinom svjetlosti šire neprovjerene informacije i lažne vijesti, pa čak i o najozbiljnijim temama.

Knjiga koja čitatelja ne zavodi,
nego ga intrigira

Krešimir Mićanović svojom je knjigom rasvijetlio razdoblje od 140 godina povijesti hrvatskoga pravopisa u podosta zamršenim povijesno-političkim okolnostima. Dokazao je svoju ključnu tezu o tome da se „institucionalizacija pravopisnog priručnika i reguliranje njegove uporabe u javnoj komunikaciji u jezičnopolitičkoj praksi uglavnom svode na to da izvršna vlast (ministarstvo prosvjete) posebnom odlukom odobrava i preporučuje uporabu pravopisa u školi. Povijest hrvatskog pravopisa pokazuje s jedne strane da je propisivanje pravopisnog priručnika za školsku uporabu nerijetko jedna od prvih jezičnopolitičkih odluka nove vlasti i potvrda njezina autoriteta u kulturnoj i prosvjetnoj politici, a s druge strane da potpora vlasti (npr. ministarske odluke i naredbe) u znatnoj mjeri priskrbljuje pravopisnom priručniku normativni autoritet i jamči u dogledno vrijeme područje uporabe (školstvo, institucije pod kontrolom vlasti), ali i da je vlast spremna spriječiti/zabraniti objavljivanje pravopisne knjige – uništiti slog ili otisnute arke – ako se već ne može na druge načine onemogućiti njezin utjecaj na jezičnu praksu“. Drugim riječima, o statusu pravopisa gotovo stoljeće i pol odlučivalo se direktivnim modelom jezične politike (za razliku od liberalnog). Je li se u tom pogledu što promijenilo od 1990, pokazat će nova istraživanja hrvatskoga pravopisa.

Zaključno, knjiga Vlast i pravopis profesora Krešimira Mićanovića vrijedan je znanstveni doprinos vanjskoj povijesti hrvatskoga jezika, točnije hrvatskoga pravopisa utemeljena na izvornoj građi, znanstvenoj argumentaciji i povijesnim činjenicama. Stoga ova knjiga čitatelja ne zavodi, nego ga intrigira nizom dosad nepoznatih dokaza, i što je najvažnije, potiče na kritičko mišljenje o hrvatskome pravopisu kao uvijek aktualnoj temi.