Duša iznjedrena iz tame

Kad se krajem 19. stoljeća Edmond Rostand odlučio za neoromantičarske dramske stihove, hibrid komedije i tragedije o nesretnom ljubavniku golemoga nosa kojem će pravda i osobni integritet biti važniji od materijalnih probitaka, inspiraciju je pronašao u stvarnoj osobi, vojniku i naprednom piscu Cyranu de Bergeracu. Upravo je jezik u ovom izvanvremenskom djelu oružje kojim fikcionalni Cyrano vlada vještije i od mača, nadilazeći njime puku vanjštinu, tako prolaznu i nevažnu naspram ideala što nam ih nudi umjetnost.

Redatelj Vito Taufer i dramaturginja Vesna Đikanović adaptirali su ludički prijevod Ivana Kušana istovremeno ga krateći i dopisujući znakovite dionice, dok su uvodnu ideju teatra u teatru varijacijom preoblikovali u interakciju i doslovno sjedinjenje likova s publikom. Tako pekar Ragueneau (poletni Filip Eldan) prvim redovima nudi kokice, a iz lože, pak, markiz Valvert (uspješna komika Nikše Eldana) dobacuje Cyranu uvrede, zbog čega gordi junak već na početku predstave brani svoju čast i pokazuje ubojitost u (svekolikim) dvobojima. Publici se obraća i usredotočeni Lovro Rimac kao narator i Cyranov vjerni sudrug Le Bret, nemoćan da prijatelja spasi od ljubavnog jada. Važniji je novum adaptacije feministički prosede u oblikovanju Roksane, jedinog ženskog lika. Svjesna da muškarci posjeduju svijet, Helena Minić Matanić odbija biti tek nagrada, te prštavo i snalažljivo, gotovo improvizacijski manipulira muškim likovima kako bi sačuvala život onog koji je prijevarno osvaja. Unatoč početnoj površnosti, njezin je razbor neće posve lišiti sumnje, no Cyranovi će je uzvišeni stihovi ostaviti da slijepo drhti od zanosa.   

Osobito mnogo truda uloženo je u živopisne kostime Alana Hranitelja / Snimio Marko Ercegović

Središnju komiku predstave generira suodnos Cyrana i kadeta Christiana de Neuvillettea, dogovorena suradnja kojom kane osvojiti Roksanu onim najboljim što posjeduju – prvi zaigranom elokvencijom, a drugi lijepim licem. Karlo Mrkša kao Cyrano dominira predstavom, siguran u gesti i dikciji, iznimno izražajan unatoč nosnoj protezi, povećoj bradi i teškoj šminki, dok mu je Marinko Leš dostojan partner u igri tupavog mladca ukočenog pred ženom koju ljubi, i koji onako nemušt u nacifranoj odjeći podsjeća na ispraznog pripadnika suvremene aristokratske mladeži kojem je svjedodžba poklonjena.

No ovdje mu ni Cyranovo sufliranje pod Roksaninim balkonom ne može pomoći da ostvari svoj cilj. Umjesto njega, zakriven tamom dizajnerice svjetla Vesne Kolarec, pjesnik i mačevalac Cyrano staje pred voljenu djevu i po prvi put pred njom skida masku. U činu nepatvorene ljubavi, posve vjerujemo Karlu Mrkši kad pita „Ćutiš li moju dušu kako se penje?“, čime Cyrana pretvara u lomljivu figuru od finog kraljevskog porculana, dobrano okrhnutu poljupcem Roksane i Christiana, te njihovim tajnim vjenčanjem.  

Radnja se odvija u okvirima Tridesetogodišnjeg rata, čiju arhitekturu iscrtava adaptacijom uveden lik kardinala Richelieua u izvedbi postojano hladnog Roberta Španića. Neumoljivi Richelieu, u čijoj crvenoj halji možemo zamisliti bilo kojeg današnjeg tiranina, vuče konce rata posredstvom svog nećaka, grofa de Guichea, još jednog pretendenta na Roksaninu ruku (odmjerenom ga pakošću igra Pavle Matuško). Ratna će zbivanja, odlazak gardista u osvajanje Arrasa, vrlo brzo u radnju unijeti tragičnu notu. Nekad plitki plavušan Christian, u odličnoj Leševoj transformaciji, postaje gologlavi vjesnik smrti kad sazna da Roksana ne ljubi njega, već je uronjena u bogat Cyranov unutarnji svijet. No baš zbog svoje duhovne raskoši, Cyranov je lik još bolnije tragičan. Njegova nesigurnost i uvjerenje kako je zbog svog izgleda nedostojan ljubavi na drugoj strani progovaraju čvrstim odbijanjem kardinalova pokroviteljstva, odlukom da ne svija kičmu pred politikanstvom i spletkarenjem. Apsurdno je, dakako, da je sam inicirao spletku i laž, no viteštvo koje ga ekskulpira ujedno je i njegova zla kob jer kao žrtve padaju oni koji se usude misliti, govoriti i činiti drugačije od naredbi i dogmi.

Minimalistička scenografija Urše Vidic velikodušno ustupa mjesto stihovima, dok Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević tehno glazbom ukazuju na suvremenost radnje, uz efektan dodatak nekoliko burleski. Mnogo je truda uloženo u živopisne kostime Alana Hranitelja, koji je odjeću naglašeno stilizirao, uz obaveznu onodobnu modu širokih ovratnika, ogrtača i mušketirskih šešira, dok bi Cyrano u svom buntovničkom kožnom kompletu lako mogao sjesti na motocikl i odjezditi u tminu noći, tamo gdje su maske suvišne, a unutarnje i vanjsko postaje jedno.