Dražen Petrović bez premca

Bilo je kasnoproljetno jutro prije odlaska u školu. Ponedjeljak, 7. lipnja 1993. godine. Još malo pa će moji sinovi otići u školu, pomalo tmurni kao što i odrasli i djeca odlaze na svoje poslove  svakoga ponedjeljka. Školska se godina polako primicala kraju i djeca su već mislila na praznike, na koje smo nekoć odlazili čim bi im završila škola. I ostajali smo na Krku – znači: na moru – premda naša kamena kućica nije bila na moru nego 200 metara iznad mora, u Dobrinju, „belom gradu usred otoka“, katkada i dulje od dva mjeseca. Iznenada je u moju spavaću sobu uletio kao bez duše moj stariji sin, sav uplakan, i ispustio iz sebe krik: „Umro je Dražen Petrović!“ Isprva nisam mogla vjerovati. No sin je bespomoćno ridao. Imao je 17 godina, išao je u 3. razred gimnazije. Ovo mu je bila prva smrt jedne drage osobe koja mu je bila vrlo važna. Osobe koju je dotad slijedio iz utakmice u utakmicu, znao sve rezultate. Onomad smo košarkaške utakmice, pogotovo one reprezentativne, gledali pred televizorom svi zajedno – i stari i mladi. Gledale su te naše košarkaše tada i bakice po selima, pa dočekivale njihov autobus pokraj ceste kojom su se provozili s uspješnih gostovanja i u inozemstvu i u Hrvatskoj. Vidjela sam takve prizore iz Međimurja i Zagorja. Dečki bi izlazili iz autobusa da ih pozdrave, a one su ih častile domaćim kolačima, svime što su imale. Za tadašnju košarkašku reprezentaciju svi smo zdušno navijali, osjećali smo neku posebnu radost i ponos, neku vrstu uzajamnosti, kakvu sam osjetila i prilikom Univerzijade u Zagrebu 1987. godine. Svi smo se tih dana nekako podobrili. A onda grom iz vedra neba. Najbolji od najboljih među svim tim sportašima, Dražen Petrović, odjednom mrtav?!

Draženov kip blizu dvorane koja nosi ime po našem košarkaškom Mozartu / Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Teško smo se oporavljali od prvotnoga šoka. A onda se saznalo kad će biti Draženov pogreb u Zagrebu. Pokraj njegova groba prolazim svaki put kad odlazim na grobove svojih milih i dragih; nekoć davno na tom se mjestu nalazilo visoko zvono koje je zvonilo pokojnicima koji su se pokapali u ovom dijelu Mirogoja. Na klupici uz taj grob često i danas viđam Draženovu majku Biserku, kimnemo si, premda se ne poznajemo. A da se poznajemo, sigurno bih lakše došla do podatka o Draženovoj zagrebačkoj adresi. Ovako sam obijala razne ustanove i pojedince, no nitko mi nije suvislo (ili ikako) odgovorio. Podatak sam negdje pročitala (još uvijek se najviše oslanjam na pisane izvore).

Kako je Draženov sprovod trebao biti „pod školom“, sin mi je odmah rekao da će on s prijateljem ići na taj sprovod, pa ako ih škola ne bude pustila, neka im daju neopravdan sat ili cijeli dan, oni će otići makar ih iz škole i izbacili. Umirila sam ga rekavši: „U redu je, ti si mi to rekao, ja ću to isto reći i tvojoj razrednici i nećete dobiti ni neopravdan sat, a kamoli da bi vas izbacili iz škole.“ Škola je ipak došla k pameti i pustila sve one koji su željeli ići na Draženov ispraćaj. Zašto su uopće i mahali nekakvim zabranama?

O karijeri Dražena Petrovića u Hrvatskoj zna se sve – i o tome kako je svojem bratu Aci Petroviću skupljao lopte u sportskoj dvorani u Šibeniku. Mnogo toga zna se i o inozemstvu, jer je Dražen – osim za Šibenku i Cibonu – igrao i u madridskom Realu, u Portland Trail Blazersima i New Jersey Netsima (SAD). O njemu je nekoliko ljudi snimilo dokumentarne filmove, neki i igrane, neki i crtane, on je svakoj generaciji redatelja novo nadahnuće da ovjekovječi njegovu sportsku i životnu priču, koju s velikim zanimanjem gledaju i današnja djeca. Naravno da njegov duh ostaje trajno u rodnom mu Šibeniku, da se ondje oko njegova dječačkoga spomenika skupljaju mladi, a svima služi kao uzor.

I ja se sjećam mnogih Draženovih utakmica (i one kad su Šibenki htjeli oduzeti prvenstvo Jugoslavije), ali i one nezaboravne na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, kada je upravo Dražen doveo reprezentaciju Hrvatske do olimpijskoga srebra. A igrali su s najjačom reprezentacijom na svijetu, onom Sjedinjenih Američkih Država. Sjećam se gromkog navijanja na ljetovanju u Dobrinju, u kući nismo tada imali ni tekuće vode ni struje, dakle: utakmica se gledala kao što se nekoć gledala televizija – u susjedstvu ili kroz izlog prodavaonice televizora. U svima je gorjela ista želja: da mlada hrvatska država pobijedi na tako velikom natjecanju.

Za svoje nezaboravne igre (u koje je uložio neizmjerno mnogo truda i vremena) Dražen Petrović dobio je Državnu nagradu „Franjo Bučar“, a posmrtno i za životno djelo 2002. godine. Hrvatski olimpijski odbor poklonio je 1995. Olimpijskom muzeju u Lausannei spomenik Draženu Petroviću, poseban rad kipara Vaska Lipovca, koji je postavljen u parku ispred Olimpijskoga muzeja. Godine 2006. u Zagrebu je otvoren Muzej i memorijalni centar „Dražen Petrović“ uz košarkašku dvoranu koja također nosi Draženovo ime (na malom trgu nazvanom njegovim imenom preko puta Tehničkog muzeja). Na stubama prema ovoj dvorani nalazi se Draženov kip u pozi vođenja lopte pred sam šut kao da će se, evo sad, odlijepiti od tla, djelo kipara Kuzme Kovačića (treći spomenik dječarca Dražena na klupi u Šibeniku djelo je kipara Kažimira Hraste). Za najbolje mlade sportašice i sportaše te za njihove ekipe i razvoj sporta u cjelini ustanovio je Hrvatski olimpijski odbor 2006. nagradu koja se zove po Draženu. Mnogo od toga nedvojbeno je potaknula njegova mama Biserka. U Zagrebu je stanovao na Novoj cesti 1, preko puta Doma sportova i željezničke pruge. Željeznicu je, matoševski, već progutala daljina. Zato je možda bolje da sve ostane na njegovu memorijalnom centru i vitkom spomeniku ispred njega. Bez spomen-ploče na neboderu.