Drama (bez) karaktera

Ako kazalištu aktualnost ostaje kao referentni okvir doticaja s publikom, drame Antona Pavloviča Čehova, iako napisane prije više od stotinu godina, s njome nemaju problema. Mihajlo Vasiljevič Platonov kronološki je prvi u niski Čehovljevih pogubljenih, društvu beskorisnih, a sebi bezidejnih antijunaka ovoga klasika koji je, kako je sam zapisao, prvenstveno život htio zabilježiti. Aktualnost Čehovljevih likova pronalazi izraz upravo u tom beskonačno ponavljajućem krugu osobne bezidejnosti. Ideje su rastezljive, ideali nepostojeći. Postoje samo slabići i njihove slabosti.

Frano Mašković kao Mihajlo Vasiljevič Platonov i Anđela Ramljak kao Ana Petrovna Vojniceva / Snimio Marko Ercegović

Redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština svoju predstavu po Čehovljevoj prvoj drami, napisanoj kada je taj ruski klasik bio tek mladić na pragu prelaska iz gimnazije na studij medicine, započinju prologom, igranim u foajeu ZKM-a, gdje Urša Raukar Gamulin i Luka Knez koreografirano i afektirano izgovaraju fraze kakvima se obično razumije plakatna aktualnost u umjetnosti. Sve vrvi od kapitalizma i njegovih nepravdi, parafraziraju se Bogovi novca F. Williama Engdahla, Biblija i Brecht. No, brzo taj početak završava, na njega se ništa neće nastaviti, a publiku se upućuje u veliku ZKM-ovu dvoranu Istra, gdje je gledalište na improviziranoj tribini na sceni, dok je prizorište u gledalištu i oko njega.

Ono što slijedi skoro je trosatni (bez stanke) niz frenetičnih, često ekstatičnih prizora koji kao da se svi stapaju u najprimjetniji postupak tijeka dramskoga vremena – ulaske i izlaske sa scene, često praćene glasnim udaranjem vratima. Preskakuje se redove sjedala, povremeno spušta montiranim crnim toboganima (scenograf Miljenko Sekulić Sarma), pretjeruje u artificijelno naglašenim, neprirodnim pokretima, na videu (oblikovatelj Ivan Marušić Klif) su, kao bizarni signal eskapizma, ponovno Urša Raukar Gamulin i Luka Knez okruženi prepoznatljivim pariškim znamenitostima. Čehov je svoju Dramu bez naslova (pitanje naziva teksta trajno izaziva rasprave – dok je, kako tumače rusisti, u povijesti ruske književnosti ona poznata kao Drama bez oca, ponekad ju se, po liku, naslovljavalo Platonov) raspisao na preko dvjesto stranica rukopisa, u četiri čina, i s više od dvadeset likova. Integralna izvedba trajala bi, po procjenama, oko sedam sati. Stoga se nameće odabir i kraćenje, ne samo radi ekonomije izvedbe, nego i radi izoštravanja i okrupnjivanja značenja. Nečega što se u ovoj predstavi uvelike nije dogodilo.

Način na koji se tretira ključni lik, Platonov, dobar je primjer toga. Platonov je pravi kaleidoskop karakternih tipova – istovremeno propali intelektualac, seoski učitelj, bonvivan u pokušaju i niškoristi serijski ljubavnik, jednako dijaboličan koliko i benevolentna bena. Sve to pomiješano je i u Platonovu kako ga vide Paolo Magelli i Željka Udovičić Pleština, no ostalo je na izvanjskome. Njihov je Platonov, kao i druge dramske osobe s kojima dolazi u doticaj, opterećeniji održavanjem ritma izmjena u mizansceni nego stapanjem svih tih kaotičnih i suprotstavljenih odrednica karaktera.

U drami u kojoj je događajnost tako sporedna i obična, upravo su karakterni košmari ono što određuje. Umjesto toga, u ZKM-ovoj produkciji izvanjski su košmari odmjerili karaktere, nametnuli se i prekrili proturječnosti u kojima su ključna pitanja predloška. Koja od Platonovljevih osobina preteže? Je li on dijabolični nitkov ili komični budalaš? „Padaju“ li svi ostali na njegov šarm ili na vlastitu nesposobnost za bolje? Gdje je u Platonovu hamletovska dvojba, a gdje priglupi eskapizam? Sva su ta pitanja u predstavi naznačena, no ni na jednom se nije inzistiralo.

Frano Mašković Platonova igra na trenutak hladno, dok se već u sljedećem pomiče prema gotovo komičnom registru, koji i dominira kako predstava odmiče. Anđela Ramljak kao generalica Ana Petrovna Vojniceva u zahtjevnoj je ulozi ipak pretjerano orijentirana prema fizičkom, dok je Ugo Korani kao Sergej Pavlovič Vojnicev morao žonglirati između apartnosti i bezazlenosti. Lucija Šerbedžija kao njegova supruga Sofija Jegorovna probijala se kroz slične registre, postižući najbolje rezultate u pjevačkim dionicama. Pomalo neobično, ispada da su bolje uloge dali glumci kojima su povjereni plošni likovi, što ih je lišilo potrebe za stalnim traženjem ravnoteže. Tako su Filip Nola kao Glagoljev i Pjer Meničanin kao Trilecki uvjerljivo karikirali priglupost svojih likova, baš kao i Adrian Pezdirc kao Kiril Porfirevič, Glagoljevljev sin opsjednut idealiziranjem Pariza. Precizan je i Milivoj Beader kao konjokradica Osip. Sudjeluju, uglavnom karikaturalno pouzdano, još Barbara Prpić kao Marja Jefimovna Grekova, Zoran Čubrilo i Vedran Živolić kao otac i sin Vengerovič, bogati Židovi, Katarina Bistrović Darvaš kao Aleksandra Ivanovna Trilecka te Iva Kraljević kao sluškinja Katja.

Zagrebačka Drama bez naslova ostaje dokument otvorenih ideja koje se nisu stopile u karakternu studiju, umjesto toga pokleknuvši pred izvanjskim elementima mizanscene. Šteta, moglo je više i bolje. Nije da predložak i autorske reference ne nude prostora za to.