Dinamika medijskih dijaloga

Na 52. Danima Hvarskog kazališta, znanstvenome skupu održanome u galeriji Arsenal na temu Prožimanja hrvatske književnosti, kazališta, filma i medija, okupilo se 28 hrvatskih i inozemnih istraživača i teoretičara, teatrologa, književnika, leksikografa i komparatista, kako bi rasvijetlili dinamične odnose među umjetničkim medijima u hrvatskom kontekstu. U nizu izlaganja razmatrana su višesmjerna pretapanja književnosti, kazališta, filma, televizije, glazbe, likovnih umjetnosti i novih medija, čime je potvrđena sve prisutnija potreba za intermedijskim i transmedijskim čitanjima kulturne i umjetničke produkcije.

Zgrada hvarskog Arsenala / Izvor Ministarstvo kulture i medija RH

Polazište mnogih izlaganja bilo je pitanje adaptacije i transpozicije – kako narativni i dramski tekstovi funkcioniraju kao polazište za scensko, filmsko, glazbeno ili plesno uprizorenje. Tako je Dubravka Brezak Stamać analizirala kako je Trencova ekranizacija Hektorovićeva djela Ribanje i ribarsko prigovaranje uspjela aktualizirati renesansni tekst u suvremenome filmskom jeziku. Slična je tema razmotrena u izlaganju Almira Bašovića o filmskim interpretacijama djela Ive Andrića, te izlaganjima Brune Kragića i Drite Maroshi, koji su se bavili raznim vizijama i transformacijama Balada Petrice Kerempuha.

Krleža je bio središnja figura više izlaganja – Jolán Mann govorila je o njegovim intermedijskim simfonijama, Leszek Małczak predstavio je poljsku televizijsku adaptaciju Agonije, dok je Vlaho Bogišić pratio put od proznog predloška Gospode Glembajevih do baletne interpretacije Lea Mujića, čime se pokazalo kako Krležin jezik uspješno migrira kroz različite žanrove i forme.

Kazališno-prozne veze razmatrane su u izlaganjima Lade Čale Feldman o „historiografskoj metafikciji“ Davora Mojaša o kazališnoj družini Isprazni, Fatime Bilčević o dramaturškim potencijalima proze Kristiana Novaka, Renate Hansen-Kokoruš o funkcijama narativnog u scenskim tekstovima Ivane Sajko i Espija Tomičića, i Tee Rogić Musa koja je predstavila dramatizaciju Smrti Smail-age Čengića Vladimira Lunačeka.

Pitanja filmskog medija i recepcije tematizirana su pak u izlaganjima Borisa Senkera o filmskom klasiku Tko pjeva, zlo ne misli, Snežane J. Milojević o fenomenu solarisa u književnosti i filmu te Ivane Rosanda Žigo i Zlatka Vidačkovića, koji su predstavili pregled filmskih ekranizacija hrvatske dramske književnosti u 21. stoljeću.

Dio skupa obuhvatio je i prikaze praksi koje proizlaze iz dijaloga između različitih umjetničkih područja. Ivana Krtinić govorila je o „intermedijalnoj inscenaciji Don Giovannija“, Sibila Petlevski o opernim strukturama i prirodnim motivima, dok su Helena Peričić Herenda i Ana Šeparović predstavile pjesnikinju Sonju Manojlović te likovne umjetnike Sašu Šekoranju i Anku Krizmanić, koji inspiraciju pronalaze u izvedbenim umjetnostima. U svojem sam se izlaganju posvetila prijenosu teksta u registar pokreta na primjeru Staging a Play: Tartuffe Matije Ferlina i Zagrebačkog plesnog ansambla.

Izlaganja Gorana Pavlića, Lovre Škopljanca, Marine Protrka Štimec i Maje Lasić problematizirala su odnose književnosti i izvedbe kroz prizmu kulturne aproprijacije, metateatarskih postupaka i čitateljskih strategija, usmjeravajući pozornost na načine na koje se tekstovi interpretiraju, mijenjaju i reflektiraju.

U cjelini, skup je potvrdio kako hrvatska književnost, kazalište, film i mediji djeluju u gustoj mreži međusobnih utjecaja, adaptacija, reinterpretacija i estetskih reakcija. U vremenu sveprisutne medijske hibridnosti, ovakvi znanstveni susreti otvaraju prostor za dublje razumijevanje suvremenih kulturnih procesa – kako unutar domaćeg konteksta tako i u širem, transkulturnom okviru.