Aktualne teme i angažman

Subversive Film Festival, kao filmski segment duljeg i ambicioznijeg Subversive Festivala koji traje do 31. svibnja i donosi niz zanimljivih gostovanja, predavanja i okruglih stolova s brojnim gostima iz Hrvatske i inozemstva, i ove je godine ambicioznijim filmofilima ponudio prilično bogate i raznovrsne programe, fokusirane na središnju temu naslovljenu Doba sukoba: Eskalirajući ratovi, globalne migracije. Na festivalu je prikazano 39 filmova autorica i autora koji su, kako je navedeno u najavi, skloni eksperimentiranju, razotkrivanju lažne neutralnosti i bijegu od konvencionalnih formi.

Apsurdni humor pomiješan s altruizmom

Manifestaciju je svečano otvorila satirična humorna drama Univerzalni jezik kanadskog redatelja Matthewa Rankina, ujedno i najuspjelije ostvarenje prikazano na festivalu. Djelo koje je prošle godine u Cannesu ovjenčano Nagradom publike u programu 15 dana autora neobičan je film, s jedne strane distanciran i formalno hladan, a s druge topao, empatičan i doslovce natopljen humanizmom. U njemu se apsurdni humor stalno miješa s altruizmom, a mizantropija ide ruku pod ruku s filantropijom.

Snimila Zoe Šarlija

• U dokumentarnoj konkurenciji nagrada Wild Dreamer Dragan Rubeša pripala je filmu
Flophouse America norveške autorice Monice Strømdahl

• Festivalsku nagradu Wild Dreamer Dragan Rubeša u igranoj konkurenciji osvojila je drama
Sveta struja gruzijskog redatelja Tatoa Kotetishvilija

• Satirična humorna drama Univerzalni jezik kanadskog redatelja Matthewa Rankina
najuspjelije je ostvarenje prikazano na festivalu

U ostvarenju u kojem nije teško prepoznati utjecaje nekoliko redatelja, ponajviše Šveđanina Roya Anderssona (Golub sjedi na grani i promišlja egzistenciju, Vi živi) ali i Amerikanca Wesa Andersona (Obitelj čudaka, Hotel Grand Budapest), čak se i neki tragični, odnosno melodramski detalji, miješaju s groteskom. Od navedenih filmaša redatelj posuđuje pomaknute karaktere, bizarne situacije, kao i zagasite, pastelne boje. Kadrovi su statični, ponekad se čine predugima, ali ipak nisu. Sve sjedne na pravo mjesto kada shvatite o kakvom je filmu riječ i što autor želi postići. Zamjetan je i utjecaj iranskog novog vala: neki od protagonista su djeca, jedna djevojčica je izgubila naočale, pa ih traži, a povremeno kao da se koketira i s magičnim realizmom. Film kao cjelina čak poprima i dimenzije bajke. Različiti ljudi u barem formalno različitim dijelovima svijeta, u Teheranu i kanadskom Winnipegu, imaju određene probleme. No lokacije su samo prividne, jer svijet koji gledamo nije ni u Iranu ni u Kanadi. Odnosno jest i na jednom i na drugom mjestu, kao nekakav međusvijet, smješten istovremeno i u Teheranu i u Winnipegu. Svi likovi govore iranski, a francuski se uči u školi. Protagonisti su tihi i šutljivi, a opet slikoviti i dovoljno slojeviti.

Redatelj vrlo vješto vodi tri glavne narativne niti, koje se stalno prepleću, da bi se na kraju spojile u jednu cjelinu. Ona je istovremeno i smiješna i tužna, i optimistična i sjetna. Važni motivi su i ljudska priroda te identitet pojedinca i zajednice, a sve je obrađeno sa stalnom dozom apsurda. Ukratko, vrlo šarmantan, pametan i na svoj način zabavan film.

Subverzivno ismijavanje

Festivalsku nagradu Wild Dreamer Dragan Rubeša u igranoj konkurenciji nije osvojio opisani film, nego formalno drama Sveta struja gruzijskog redatelja Tatoa Kotetishvilija. U suštini je riječ o satiričnoj drami koja dovoljno inteligentno i očekivano subverzivno ismijava određene stvari i pojave, ponajviše praznovjerje. Pratimo dvojicu rođaka iz Tbilisija, tinejdžera Gonga i sredovječnog Barta, koji žive od toga da prekapaju po otpadu i pronalaze nešto što bi mogli (pre)prodati. Jednog dana tako pronađu stare metalne križeve koje obnove, urede da svijetle flourescentnim bojama i počnu prodavati kao vrijedne religijske simbole, čak i relikvije. Neki „padnu“ na takvu priču i kupe križ, a budući da tijekom filma često gledamo kadrove s velikim svijetlećim križevima pred kućama i na trgovima, reklo bi se da u Gruziji kupaca za takvu vrstu robe ima sasvim dovoljno. U priču su umetnuti i određeni podzapleti, koji u svim slučajevima baš i nisu elegantno provučeni.

Bart je neodgovoran tip sklon alkoholu, dužan je dvojici kamatara, a novac koji on i Gongo zarade prodajom križeva jednostavno prokocka. Mladić je zanimljiviji lik, neiskvaren i pomalo naivan. Čini se da bi njegova veza s mladom romskom djevojkom mogla odvesti nekamo, ali od toga naposljetku ne bude ništa, kao ni od Bartove veze sa ženom koja u njega nema mnogo povjerenja.

Njih dvojica postulirani su kao predestinirani gubitnici, pa je praktički od početka jasno da ni u čemu neće imati sreće. Stječe se dojam da je autoru uzor bila kultna humoristična serija Mućke, na koju asocira dosta detalja. Ne samo profili dvojice protagonista, nego i to kako žive i što rade te u kakve probleme upadaju. U cjelini solidan i dobro režiran film koji je dosta slikovit, s promišljeno doziranim humorom i učinkovitim prikazom svakodnevnog života u Tbilisiju.

Neugodan, ali intrigantan pogled
u propast

U dokumentarnoj konkurenciji nagrada Wild Dreamer Dragan Rubeša pripala je neosporno intrigantnom i provokativnom filmu Flophouse America norveške autorice Monice Strømdahl. Djelo koje se gleda s velikom nelagodom i koje se zbiva u samo jednom interijeru, derutnom „apartmanu“ trošnog hotela u neimenovanom američkom gradu koji bi mogao biti Portland, debitantsko je ostvarenje scenaristice i redateljice koja je prvenstveno fotografkinja. Tu već više godina živi tročlana obitelj, majka alkoholičarka, nezaposleni otac koji prima socijalnu pomoć i njihov sin tinejdžer, plus jedna mačka. Po starim fotografijama na zidovima može se pretpostaviti da im je nekad išlo mnogo bolje, dok sad naizgled pomireni sa sudbinom očaj i tugu utapaju u litrama alkohola i beskrajnim lamentacijama o teškom životu i nepravednom društvu, okruženi smećem i većinom neopranim posuđem, te ograđeni zidovima niz koje se cijedi vlaga i s kojih se ljušti boja.

Majčin alkoholizam naposljetku dovodi do tragedije, koju ne vidimo, nego čujemo sina koji hitnu pomoć telefonski zove uz objašnjenje da se „majka slučajno utopila u kadi“. Nakon toga uslijedi svojevrsni epilog, u kojem oca i sina gledamo dok čiste „apartman“ i bacaju smeće, pripremajući se za selidbu nekamo drugdje. Otac je trijezan, obojica su energična i bolje volje, pa autorica sugerira da je pred njima bolja budućnost. Flophouse iz naslova pojam je kojim se u slengu naziva jeftin hotel ili motel u kojem žive oni koji su ostali bez posla, a potom i bez kuće ili stana, uslijed gospodarske krize koja manjim ili većim intenzitetom traje već 17 godina. Ovo je težak no svakako zanimljiv film koji daje vrlo neugodan, ali i intrigantan pogled u propalu američku srednju klasu, u one koji više nemaju što izgubiti osim života, a među kojima su zacijelo glasači Donalda Trumpa.

Na festivalu se mogao pogledati i novi film britanskog veterana Mikea Leigha, psihološka obiteljska drama Bolne istine u kojoj glavni ženski lik tumači Marianne Jean-Baptiste (Tajne i laži istog redatelja), nominirana za nagradu BAFTA. Potpisani kritičar priznaje da ima problem s ovim filmom, jer ni uz najbolju volju ne razumije zbog čega je protagonistica Pansy takva kakva jest, i zbog čega se prema svima ponaša tako grubo, svađalački i osorno. Suprug joj je dobričina koji na još jedan u nizu njezinih napada u jednoj sceni zasuzi, šutljivi i povučeni sin možda je žrtva zlostavljanja svojih vršnjaka, a Pansy na sve to odgovara iracionalnim nezadovoljstvom životom i nekakvim nepravdama koje je neprekidno pogađaju. Ona je tip osobe koja „prije podne mrzi sebe, a poslijepodne sve oko sebe“, od sestre preko susjede do prodavača u trgovini, dok stvarni problemi prolaze mimo nje. S takvom osobom nemoguće je suosjećati, a o nekakvom razumijevanju da se i ne govori.