Vježbanje prekida

Nova predstava KunstTeatra Bilo bi šteta to ne obaviti danas dramatičara, dramaturga i redatelja Ivora Martinića naslovom podsjeća na autorov raniji komad Bilo bi šteta da biljke krepaju također u koprodukciji KunstTeatra i s gotovo istim glumačkim sastavom. U Biljkama ljubavni par pred prekidom igraju Maja Posavec i Pavle Vrkljan, dok su u Šteti Vrkljan i Bernard Tomić u vezi, a Posavec igra prijateljicu čiji glas čujemo iz offa. Kao i njezina prethodnica, predstava Bilo bi šteta to ne obaviti danas prikazuje prekid jedne dugogodišnje ljubavne veze koji se odvija u trajanju od nekoliko sati ili dana. Također, izvedbeni prostor razigran je i proširen, kao što je bilo slučaj i u Biljkama, pa se telefonski razgovor između likova igra tako da jedan od njih izađe na ulicu na koju izlaze jedna od vrata dvorane tako da, iako ne čujemo uvijek što je druga „nevidljiva“ strana rekla, možemo pretpostaviti što je rečeno, a ostvaruje realističniji prikaz scene.

U predstavi Bilo bi šteta to ne obaviti danas Pavle Vrkljan i Bernard Tomić su Luka i Dean, par pred prekidom / Snimio Matej Jurčević

Gledalište je podijeljeno na dvije fronte tako da gledatelji sjedne jedni nasuprot drugima, ponovno kao u zrcalu, dok glumci igraju između i oko nas. Svjetlo je tijekom većeg dijela izvedbe široko (oblikovao Martin Šatović), odnosno publika ne upada u mrak osim u intimnijim trenucima između dva lika, Deana (Tomić) i Luke (Vrkljan). Nakon kratkog uvodnog čavrljanja između njih dvojice, Dean kaže Luki kako misli da bi trebali prekinuti i da je danas dobar dan zato što su se, Deanovim riječima, „okolnosti posložile“. Obojica imaju slobodnu večer, imaju dobre frizure i tijela, financijski dobro stoje i dobar je datum. Tim faktorima želi naglasiti kako ih prekid neće previše bolno dotući i neće se jako osjećati loše. Ipak, tenzija nastaje zbog Lukine rezigniranosti situacijom, Deana to smeta i pokušava skinuti njegovu masku suzdržanosti, a sve pod lažnim izgovorom kako ne želi „dramu“.

Njihove prepirke oko dijeljenja prijatelja, gdje se izvrsnom glasovnom izvedbom ubacuje Posavec, „zabranjivanja“ s kim mogu nakon njihova prekida biti u vezi simpatične su, ali i otvorene rasprave dotičući se tih naizgled banalnih sitnica koje nakupljene među bivšim ljubavnicima izazivaju tjeskobu. Isti dojam tjeskobe pomiješane s humorom odnosi se i na njihovu seksualnost, tj. kako njih kao par homoseksualaca tretira okolina – od smiješne anegdote sa susjedom koja se ponaša kao da su samo cimeri, do majke koja je uvjerena da njezin sin samo prolazi kroz fazu. Najdirljiviji trenutak Deanov je osjećaj praznine koji mu je prekid uzrokovao i strah da se nakon Luke više nikad neće tako zaljubiti, da je zaljubljivanju i ljubavi došao kraj.

Dvije predstave Bilo bi šteta međusobno se zrcale u svojoj dramaturgiji i zapletu kao i u metateatralnom okviru, odnosno eksplicitno izrečenoj svijesti likova/glumaca da izvode pred publikom. Oba su lika glumci koji su angažirani u različitim medijima (kazalište, film, radio, reklame, sinkronizacija…) i kroz svoj dijalog vrlo otvoreno raspravljaju o prirodi i zahtjevima svoje profesije. Raspravljaju o audiciji i mogućim ishodima, o izgledu svojih tijela i projektima na kojima rade. Taj se metateatralni okvir otkriva i u replikama u kojima glumci traže od onog drugog da ponovi nešto na drugi način, u vraćanjima „šlagvorta“ i dogovaranjima kako ili kada igrati određenu scenu. Takva igra isprobavanja scena prekida podsjeća na film Raspoloženi za ljubav (In the Mood for Love) redatelja Wong Kar-waija, samo što se vježbanje prekida u filmu odvija između dvoje susjeda koje njihovi supružnici varaju, a u predstavi između para – bez motiva prevare.

Zapravo je taj izostanak „treće osobe“ ili koje druge dramatične motivacije u dva Martinićeva Bilo bi šteta komada, ali i općenito u njegovim dramama, ono što ih čini atraktivnima publici. Kroz dijaloge likova pokušava se izgovoriti ono što se (pre)dugo potiskivalo i prešućivalo, ljubavnici kao da potiho kipe dok si u tišini predbacuju nakupljene sitnice iz svakodnevnice. Kada se konačno izgovori ono što se htjelo i trebalo napraviti odavna, čini se kao da je prekasno za popravak. Ipak, drama završava prisjećanjem bivših ljubavnika na početak njihove veze, slučajne susrete i strah pred zaljubljivanje.