Šutnja kao kobna bolest

Lidiju Deduš književna je javnost upoznala kroz zbirke pjesama u kojima beskompromisnim diskursom piše o ratu, osobnim traumama i društvenim antagonizmima, kao i apsurdima svakodnevice. S Drvenim pticama pobijedila je 2022. na natječaju za suvremenu dramu zagrebačkog HNK, a u tekstu se, kao temeljnim motivom, bavi femicidom, što ne iznenađuje od umjetnice koja književnost smatra sredstvom za detabuizaciju tradicionalnih dogmi i naslijeđenih, destruktivnih obrazaca ponašanja. 

Klara Fiolić sugestivna je kao Nada, sedamnaestogodišnja djevojka koja žudi za bijegom / Snimio Marko Ercegović

Redatelj Ivan Plazibat ponovno se na sceni varaždinskog HNK, nakon Slučaja vlastite pogibelji Kristiana Novaka, umješno bavi dubokom društvenom patologijom. Središnji tragični događaj označen je odbrojavanjem projektiranim na platnu iza pozornice (video je oblikovala Vanda Petrović), ispred kojeg scenom produženom tik do gledališta, između golih stabala, dominira veliko raspelo (scenografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin). Zloguko ozračje prati ekspresivna glazba Hrvoja Nikšića i tmurno oblikovano svjetlo Vesne Kolarec, dok je na kajkavske jezične finese pazila Ines Carović. 

U radnju nas, u ulozi sedamnaestogodišnje Nadice, melankoličnim tradicijskim napjevom uvodi sugestivna Klara Fiolić. Ona žudi za bijegom iz okružja koje je sputava i gazi, počevši od roditelja s kojima je u stalnoj svađi, preko iscrpljujućeg rada u kartonaži, do nemogućnosti ostvarenja ozbiljne ljubavne veze. Za starijeg Pištu (vrlo dobar Karlo Mrkša), fizički zlostavljanog u djetinjstvu, pokazuje zanimanje, no doživljava ga ponajprije kao prijatelja, dok mlađeg Pavla (jednako dobar Filip Vidović) posve odbacuje jer osim što se, kao i njezin otac, ne odvaja od boce, po selu se govorka da joj je brat. Svoje muke u pismima povjerava prijateljici Milici, sjetnoj Elizabeti Brodić, čiju radost pak ubija grad, u kojem Ciganka, u efektnoj epizodi Beti Lučić, proriče dolazak smrti. 

Za Nadičina pisma zadužena poštarica Vera, na trenutke komična Mirta Zečević, ne odolijeva najgrubljim naklapanjima. Upravo su govorkanja, često podmukla i pakosna, ono čime Deduš kao zakrčenim žilama premrežuje seosko društvo i pretvara ga u gangrenozno tkivo kojem treba liječenje. Ono bi trebalo biti povjereno seoskom liječniku Špileru, no da od ozdravljenja neće biti ništa, možemo naslutiti iz potmule dijaboličnosti kojom ga igra Marinko Leš, te iz stalnog nemira njegove supruge Zdenke, uvjerljive Helene Minić Matanić, traumatizirane već bivšim brakom s kramarom koji je prodavao drvene ptice, zlostavljačem koji joj je izbio zdjelicu i zube, i izbacio je na cestu.

I turobno raspjevana konobarica Barbara, u izvedbi Hane Hegedušić, također pokušava uteći iz čemernog sela, ljudima ispod životinjskih maski, što dalje od mračnog karnevala u kojem neće biti spaljen krivac, nego nevina i naivna žrtva. Od karcinoma oboljela Pavlova majka Kata, emocionalno intenzivna Sunčana Zelenika Konjević, pred kraj će otkriti tko je otac njezina sina, da se iza naoko fine fasade seoskoga liječnika krije seksualni napasnik, isti onaj muškarac koji će silovati Nadicu i ubiti je pajserom, te za sve bez krzmanja okriviti Pištu. Dakako, femicid nije igra detekcije, nema novčanik niti zanimanje, nije ni urban niti ruralan, a ubojite ruke mogu biti i njegovane. Lokalni policajac (Pavle Matuško) povjerovat će ubojici, te mu čak pružiti rupčić da s prstiju obriše krv.

Na Nadičinu sprovodu scenu stalnih međusobnih optužbi ponovno će odigrati njezini roditelji, unutarnjim borbama satrvena Anka i napokon trijezan Mladen, koje su u moćnom tandemu odigrali vrlo sigurna Barbara Rocco i rutinski pouzdan Ljubomir Kerekeš. Kostimografkinja Petra Pavičić mrtvu je Nadicu odjenula u sablasnu bijelu haljinu s volanima, a dok raspelo odjednom svijetli poput neonske reklame, energičnu propovijed održat će slomljena Zdenka, pronalazeći glavnog krivca u šutnji, ponajviše vlastitoj, jer je sve vrijeme znala za nasilno naličje svoga supruga. Na korak do katarze dolazi Špiler i grubo prekida njezin monolog.

Na približavanje tragedije kontinuirano podsjeća i Lovro Rimac u ulozi svirača i pjevača, koji je sječivo kose zamijenio basovima na harmonici, a koristi i mikrofon koji štafetno, ali bez iskupljenja, preuzimaju i ostali likovi. U poetskom epilogu Nadica će na pozornici ostati sama, s mikrofonom u ruci glasnija je od šaptanja šafrana i drhtanja breza, no čujemo je samo kako bismo saznali da za njezinu smrt nitko neće odgovarati, „da bu se kak niš bilo ne“, dok nas pokopanim očima pita, nas koji šutimo u publici, zna li netko čemu služi mikrofon.