Šteta za poantu

Kod dramskog teksta pojavljuju se načelno dva problema: kako nešto prikazati i kako nešto izgovoriti. Brecht te probleme pretvara u problematiku. Usmjerivši se vidno na problematiku prikaza, ovom slučaju lakše „rješivu“ (jer nigdje ne piše kako), Zorin dom donosi predstavu koja zaobilazi Brechta u njegovu temelju: jezično.

Pir malograđana kompaktna je minijatura koja prije svega otuđuje jezikom. Neprestano preusmjeravajući kontekst, ona razbija svakodnevicu u kontroliranim kazališnim uvjetima koji su od svakodnevnih obrazaca ophođenja, ali i obrazaca iskaza i morala nadasve udaljeni. Uz to, Brecht jezikom zadire i u glumačku tehniku.

Predstava zaobilazi Brechta u njegovu temelju / Snimio Filip Granić

Brecht nas, dakle, sustavno ometa kako bi prekinuo obrasce koji bi nas mogli navesti na predviđanje struktura i uljuljkati nam pažnju. U Piru malograđana veliku ulogu igra namjerna nedorečenost jezičnih i dramskih odnosa, koja generira implicitna pitanja o onome što vidimo i čujemo. Tako se ujedno potiče i svijest o relativnoj povezanosti ponuđenih elemenata – svijest koju je potrebno održavati i u prikazu i u govoru.

Helena Petković pažnju resetira prvenstveno izvanjskim: živa glazba, svjetlo, pokret, umetnuta ili originalna pjesma, recitacija pa čak i vizual koji može i ne mora biti stilizacija nekog drugog vremena (pohvale kostimografkinji Tei Bašić Erceg i scenografkinji Vesni Režić). Zgodan auditivni reset od očekivanja je Mladićev (Dominik Čičak) „otuđeni“ dijalekt.

Međutim, glumački govor u ovoj verziji Pira malograđana ipak nema puno veze s Brechtovom jezičnom dinamikom te se u predvidljivosti iskaza gubi disruptivna moć glumačkog aparata. Resetiranje pažnje nije samo stvar prikaza – čak i audiovizualna rješenja ponegdje postaju predvidljiva i gube željeni efekt – već obuhvaća i glumačku tehniku. To je ono što bi i glumac i redatelj trebali međusobno osvijestiti, a potom se zdušno zajednički odupirati svemu što im se nameće kao samorazumljivo rješenje. Takozvani efekt otuđenja (dramski postupak uklopljen u ideju epskog kazališta, koji je Brecht teorijski artikulirao desetak godina nakon praizvedbe Pira malograđana) nije nešto što se nauči pa se provodi, on zahtijeva eksperimentiranje u poznatim uvjetima.

Gluma koja zapada u predvidljivost iskaza čije kadence ništa ne narušava iznutra, nego ih se samo prekida izvanjskim sredstvima, zanemaruje jezičnu suštinu izvedbe, ali i vlastitu tehničku dimenziju. Iz te predvidljivosti mjestimično izlaze Ljiljana Bogojević (Majka) i Vedran Živolić (Muž), ali njihove sitne pobjede ne nadomještaju kolektivni poraz. Nijedna Brechtova riječ nije suvišna i zbog toga je glumačka artikulacija svake od njih itekako važna (i, dodajmo, razlog zbog kojeg je Brechta doista teško igrati).

U ovoj predstavi malograđansko je svedeno na lažno, izvanjsko i prividno. Ono što se tim postupkom pomalo gubi jest sâm fenomen malograđanštine, kao i očuđujuća jezična eksperimentalnost Brechtove jednočinke. Teško je stoga pronaći ono doista malograđansko, jer se ne inzistira na veličanju običnog kako bi se to prikazalo boljim nego što jest. Malograđani nisu jednostavno ljudi koji lažu, oni postaju malograđani zbog patološke potrebe za uspoređivanjem i iluzija grandioznog koje nadilazi svakodnevne mogućnosti.

Međutim, Brecht ne parodira samo obrasce građanskog morala, već govori anegdotalno, u naznakama, parodirajući sve zamislive obrasce koji bi mogli biti nekakva „svakodnevica“, uključujući glumačke interakcije i žanrovske strukture. Fenomen namještaja i lajtmotiv savoir-faire egzistencije – strukture koja se uporno veliča i uporno slama – svodi se ovdje na komični scenografski efekt jer mu, u svoj njegovoj doslovnosti, uvelike odmažu tendencije tzv. prirodnoj glumi koja potkopava apsurd malograđanskih veličanja i relativnost jezičnih odnosa. Namještaj je ovdje ostao samo namještaj, što on ne može biti, jer je u pitanju kazalište, a ne život.

Tehničkim fokusom na izvanjsko kao strogi ključ malograđanskog, ali i brehtovskog, predstava nedovoljno ponire u nestabilnost diskurzivnih odnosa, zanemarujući tako Brechtovu specijalnost: slobodu izraza kojom se aktivno izmiče interpretacijskim obrascima i potiče na igru. Pir malograđana nudi mogućnosti igre bez nekog usvojenog i predodređenog ključa. Njegovo scensko čitanje trebalo bi stoga inzistirati i na tome da jezik nije samorazumljiva baza jer uvijek ostaje upitno tko je što i kako razumio. Zapravo, to se moralo ispričati sasvim drugačije.