Optimizam plesnog kazališta

Vitke figure, srednje visine, živahan; sjajnih, iskričavih, hitrih, smeđih očiju; smeđe valovite kose, duljine do ramena, brižljivo njegovane vandajkovske bradice. Zanimljivom pojavom i osobnošću Milko Šparemblek privlačio je pozornost u Parizu i New Yorku, svugdje gdje bi se pojavio. Najviše svojim umjetničkim radom, idejama, plesnim stilom i koreografijama koje su prelazile čisto plesačke okvire i otvarale se prema sveobuhvatnosti plesnoga kazališta. Bard hrvatskog baleta, iznimno uspješne i plodne međunarodne i domaće karijere, stvarao je više od sedam desetljeća. Posljednje godine života proveo je u miru, u krugu obitelji, supruge i sinova. Na proslavi stogodišnjice slovenskog baleta u Ljubljani 2018, kada je u sklopu slavljeničke predstave Balet 100 obnovio svoj balet Pastoralna simfonija, najavio je mirovinu. Tri godine prije toga u Zagrebu je obnovio balet Johannes Faust Passion.

Milko Šparemblek cijeli je život
svojim baletima gledao u budućnost / Snimio Josip Regović / Pixsell

Rođen u Prevaljama, u Koruškoj, zarana je došao u Zagreb, završio školu i upisao Filozofski fakultet te istovremeno počeo pohađati satove baleta. Od 1947. angažiran je u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Istaknuti solist zagrebačkog Baleta otisnuo se 1953. u svijet i nastavio plesačku karijeru u Parizu. Zatim je postao baletni majstor, pedagog, koreograf i redatelj. Kao koreograf polazište je našao u postavkama suvremenog baleta što su se pojavile 1930-ih. Radio je u Europi i Južnoj Americi. Bio je ravnatelj Baleta Opere Metropolitan te baletnih ansambala u Lisabonu, Lyonu i Zagrebu.

U Zagrebu njegova karijera vrlo dobrog klasičnog plesača nije dugo trajala. U Parizu je odlazio na satove Olge Preobraženske. Posebno je cijenio znanje što ga je stekao od Anđelke Ilić. Na pariške satove dolazili su impresariji i koreografi u potrazi za plesačima. Išao je iz jedne trupe u drugu, statirao u filmovima zajedno s Béjartom. U Parizu su se stvarali kontakti. Odlazio bi na nekoliko mjeseci u Marseille, Strasbourg, München, Köln, Brazil i vraćao se u Pariz da se pripremi za novi posao.

Međunarodni uspjeh

U New Yorku je radio s Harkness Balletom i Dance Theatre of Harlem. Zanimljive su mu bile škole Joséa Limóna i Marthe Graham gdje je uzimao satove. Poslije je u Metu, između ostaloga, režirao i koreografirao Orfeja i Euridiku s Grace Bumbry u glavnoj ulozi, a Gounodovi Romeo i Julija s njegovom koreografijom bili su dvadeset godina na repertoaru, od prve ekipe Mirelle Freni i Franca Corellija do Angele Gheorghiu i Roberta Alagne. U Zagrebu je režirao Carmen s Ružom Pospiš-Baldani.

Za prvu koreografiju Échelle (Ljestve) 1955. privukla ga je tema rašomona. Fascinirala ga je spoznaja relativnosti istine; da su ljudi sasvim drugačiji od onih kakvima ih vidimo i da ne znamo koja je prava istina o događajima oko nas. Predstavu je snimila Belgijska televizija. Zaintrigirala ga je i tajnovitost ogledala, obrnutost svega. Tu tajnu, u televizijskom baletu Za Srečka Kosovela nije mogao razriješiti. Kako proći kroz ogledalo, tko je s druge strane? Zamisao za balet Čovjek pred zrcalom Milka Kelemena 1963. prepustio je da riješe Nevenka Biđin i Sonja Kastl.

Tessa Beumont, Milko Šparemblek i Veseljko Suljić, Ljestve, Festival de Lyon-Charbonnières, 1956. / Izvor Arhiva Vijenac

Koreografirao je na desetke baleta specifična stila koji je uvijek oduševljavao plesače. Za koreografsko zvanje kaže da se od antičkih vremena uopće nije promijenilo. Privlačila ga je glazba Bartóka, Mahlera, Beethovena, Mozarta, Chopina. Smatrao je da su upravo koreografi pomogli da nove velike skladbe, od Prokofjeva i Stravinskog do Bartóka, ugledaju svjetlo dana i dopru do publike. Od početka 1960-ih koreografi su prvi čuli glazbu i njezinu novinu, prvi je shvatili.

Slavlje života

Šparemblekov prvi rad u Zagrebu bio je 1975. Opus 43 Ludwiga van Beethovena, uz još dvije koreografije, Sonata Claudea Debussyja i Trijumf Afrodite Carla Orffa. Druga večer, godinu dana kasnije, donijela je Sedam smrtnih grijeha Brechta i Weilla, Lice Luciana Berija i Simfoniju psalama Igora Stravinskog. Beethovenova Pastoralna simfonija u Ljubljani iz 1986. bila je plesna apoteoza, slavlje prirode i života, svjetla i optimizma, radost plesa i kazališta. Cijelim je životom, prožetim umjetnošću, ispunjen znanjem i iskustvom te okrunjen mudrošću, Šparemblek svojim baletima iskazivao optimizam i gledao u budućnost. Čak i kada bi zlo pobijedilo dobro, kako to u životu već biva.

U posljednjem djelu Johannes Faust Passion nadahnuo se Goetheovim tekstovima te glazbom J. S. Bacha, nepoznatih srednjovjekovnih autora i Nevena Frangeša. Kao u svim baletima, stvorio je plesno kazalište na temelju detaljnog studija kompleksnoga multidisciplinarnog materijala, s naglašenom ulogom asocijativnih postupaka. Nije ga zanimala božanska, Kristova muka, nego ljudska muka. Naslov je autorova sintagma, nastala po zvuku i asocijaciji. Uvodni i završni prizor postavljeni su uza zvuke početnog zbora Bachove Muke po Ivanu s apoteoznim vapajem za više svjetla. Između se odigrava srednjovjekovna legenda o doktoru Faustu, sklapanje pakta s Mefistom, susret s Margaretom i Helenom, Margaretina propast te trijumf Mefista i Lilith. Nijedan Šparemblekov balet nije bio pripovijest. Sižei su se odnosili na određenu temu koja nije imala narativan sadržaj.

Svoj rad uvijek je stavljao u širi kontekst vremena i kretanja u plesnoj umjetnosti. Kada ga je 1992. tadašnji intendant HNK u Zagrebu Georgij Paro pozvao da preuzme vođenje Baleta, želio je sprovesti sebi svojstvenu ideju snažnoga autorskog baletnog izričaja. To je rezultiralo jednom od najuspješnijih predstava zagrebačkog Baleta Baladama... koje donosi vjetar… portugalskog koreografa Vasca Wellenkampa.

Ljepotom glazbe
do srca publike

Šparemblekovo plesno kazalište (Opus 43, Sonata, Trijumf Afrodite, Sedam smrtnih grijeha, Lice, Simfonija psalama, Pjesme ljubavi i smrti, Carmina Krležiana, Čudesni mandarin, Johannes Faust Passion) na gostovanjima zagrebačkog Baleta upoznala je publika Atene i Beograda (1976), Klagenfurta (1977), Ljubljane (1981. i 1991), SAD-a (turneja 1982), Brna i Berlina (1984), Sarajeva i Skoplja (1986), Kijeva i Moskve (1988), Beča (1992), Costa Biance, Napulja, Libereca, Pardubica i Brna (1993), Portoroža (1997) i Nove Gorice (1998), Budimpešte (2001), Palma de Mallorce, Ludwigsburga i Gorice (2002).

A predstava koju je zagrebačka publika i plesači Baleta HNK možda najviše voljela zasigurno je Pjesme ljubavi i smrti. Baletna freska u dva čina na Mahlerovu glazbu, iz 1981, pokazala se kao trajna vrijednost zadržavši se tri desetljeća na repertoaru. U višestrukoj ulozi dramaturga, koreografa, redatelja, scenografa i oblikovatelja svjetla Šparemblek progovara znanom poetikom rukopisa, nadahnuto prikazujući ples smrti u kovitlacu života. Ljubav i smrt dotiču svakoga čovjeka u srazu sa samim sobom.

Važan dio hrvatske kulture

Tema je široka, golema, univerzalna. Birajući Mahlerovu glazbu iz raznih opusa, Šparemblek uranja u njegov romantičan svijet, pun sumnji, suprotnosti i oštrih unutarnjih sukoba, nemirnog i nestalnog duha. Kao što su Mahleru u Simfoniji uskrsnuća trebali ljudski glasovi kako bi bolje razmotrio misterij smrti i sudnjega dana, tako i Šparembleku pjevana ili deklamirana riječ omogućava bolje podcrtavanje značenja pojedinih emotivnih ili misaonih situacija.

Pjesme ljubavi i smrti potvrđuju kako je ljepota glazbe presudna za uspjeh baletnog djela, jer su mnoga današnja ostvarenja, unatoč vrsnim izvođačima, odbojna zbog odbojnosti glazbe. Karakteristične su za njegovo promišljanje kazališnog plesa koji treba izraziti suštinu života. Konstanta je Dama u crvenom koja nikada ne posustaje. Kao neumitna sudbina smrti, ona broji one koje poziva k sebi, računa i preračunava; konačan je zbroj uvijek njezin. Duet na kraju završava u tišini, bez glazbe, kako je ljudski pokret i počeo.

Plesno kazalište Milka Šparembleka utkano je kao nadasve važan dio hrvatske kulture.