Među ljudskim i ostalim ruševinama

Između ratova, dok inflacije svih vrsta divljaju a otpadnici preuzimaju javnu pozornicu, histerični malograđanski moral ostaje jedini, svjesno lažni, alat očuvanja privida za one sve malobrojnije koji se još nisu opredijelili. Što u svijetu gdje je sve zavođenje može netko tko je bio majstor zavođenja, ali zavoditi više ne želi? Pita se to nova repertoarna stavka zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, predstava prema tekstu Ödöna von Horvátha Don Juan se vraća iz rata u režiji Paola Magellija i prijevodu, adaptaciji i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština.

U tridesetak uloga, koje su sve jedna ili stotinu njih, izmjenjuje se nekoliko glumaca / Snimila Ines Stipetić

Jedan od temeljnih mitova Zapada, narcis potpuno posvećen užitku, zavodnik bez morala, ali i radikalni individualist, pobunjenik protiv svih, ne samo horizontalnih nego i vertikalnih normi, Don Juan je kod Von Horvátha nešto drugo: vojni veteran, invalid ne samo po ratnoj sreći, slomljeni odraz mita, pokajnik, pomirenik ili tek napokon potpuna i zrela ljudska jedinka, spremna na suosjećanje, skrb i kajanje. S naznakom da ratovi nisu završili, tj. da će ih „uvijek biti“, komad iz 1936. Don Juana vraća iz Prvog svjetskog rata, u vrijeme kad se o njemu još uvijek mislilo kao Velikom, iako je još veći već bio na putu.

Nakon mljevenja mesa u rovovima, u srednjoeuropskoj zbilji gubitničkog njemačkog govornog područja, među ljudskim i svim ostalim ruševinama, Don Juan nije onaj kojeg se pamti iz vremena prije rata, ali ni društvo nije isto jer nema muških osvetnika „ženske časti“, ne samo zato što su se „vremena promijenila“. Drukčiji protagonist u drukčijem okruženju više nema nikoga tko bi posvjedočio njemu u korist, osim onih žrtava, s navodnicima ili bez njih, koje ga se sjećaju po dobru ili zlu, najčešće nerazdvojnima. Umjesto heroja, ova drama nudi gubitnika čiji gubitak preslikava ono što je nestalo, ali i ono to je oduvijek bilo. Von Horváthov junak želi se pomiriti s Bogom tako da se pomiri s ljudima, ali rat (i ratovi) koji će uslijediti, dokazuju mu da s ljudima pomirenja nema. Ushit u drčnom suočenju „izvornog“ Don Juana sa svime što ga ograničava, ovdje je zamijenjen zrelom i na trenutke blagom rezignacijom gotovo istovrsnog suočavanja najprije na osobnoj razini, a tek onda u odnosima na horizontale i vertikale. Ili, jednostavnije: umjesto ognja strasti, hladnoća izgubljene ljubavi.

Da se nije toliko govorilo o Don Juanu, da zavođenje nije bilo toliko zanimljivo i zavedenima i onima koji ga osuđuju priželjkujući i obrnuto, ni Don Juan ne bi bio toliko mitska figura. Pobuna protiv ustaljenog reda stvari postoji onoliko koliko je takvom shvaćena, pa je pitanje društva kako će na izazov reagirati. U ovom komadu protagonist je žrtva svoje recepcije i reputacije, iskorišten je onaj koji je iskorištavao jer je to bilo korisno. U situaciji potpunog društvenog kolapsa njegov novopronađeni moral, ali ne i ljudskost jer nju je uvijek imao, ne može biti shvaćen nikako drukčije nego opet kao provokacija. Iako je, čak i po vlastitom priznanju, bezopasan (ne na tragu Tollerova Hinkemanna ili Hemingwayeve Fieste).

U prepoznatljivom rukopisu Paola Magellija, koji je u svojoj bogatoj karijeri već postavljao i Molièreova i Von Horváthova Don Juana, ova predstava nije i ne može biti eksces, nego samo prokušani i prepoznatljivi odraz. Njegov „ženski svijet“ karakteristično je idealističan i neuvjerljiv, sveden na estetiku i kostimografsku prostetiku, istodobno fiktivno fatalan i eksploatacijski, već prema onome što predložak i adaptacija nude. Mračna sirovost koju je ovdje zahtijevao od ženskog dijela ansambla također nije novost, kako gledateljima tako i glumicama, čak i ako u toj lažnoj igri „teatralizacije“ sudjeluju prvi put. U tridesetak uloga, koje su sve jedna ili stotinu njih, izmjenjuju se Nataša Janjić Medančić, Lana Meniga, Lara Nekić, Tena Nemet Brankov, Barbara Nola, Mada Peršić i Ivana Roščić, igrajući krokije i minijature koje, u seriji prizora, imaju samo kolektivni smisao. S druge strane, Enes Vejzović u naslovnoj i glavnoj ulozi prisutan je paradoksalno tek kao provodni motiv, također svojevrsna ilustracija ilustracije, jednako sveden na apartni ali i dalje snažni glumački ready-made.

Gotovo scenaristički Von Horváthov tekst upravo samo to i nudi jer naizgled tek skicira, pa ostavlja dovoljno prostora za ostala punjenja: minimalističku scenografiju Miljenka Sekulića, ovoga puta nadahnut i promišljen video Ivana Marušića Klifa, pouzdano raskošnu kostimografiju Marite Ćopo i začudnu ali iznimno funkcionalnu glazbu Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle.