Kazalište svijeta na rubu

Kazališno pismo iz New Yorka nikad nije bilo opterećenije stvarnošću, makar jedna od definicija kazališne umjetnosti jest da je ona ogledalo stvarnosti. Jer nitko ovih dana u svijetu, a pogotovo u SAD-u, ne može pobjeći od strašnih scena političkog teatra koje pratimo uživo. Stoga je posve logično kako je i njujorško kazalište (barem kada je riječ o trima predstavama nezavisne scene koje sam pogledala ove zime) u potpunosti prikaz neugodne stvarnosti koja ga okružuje i neizvjesne budućnosti koju njegovi pripadnici sa strahom iščekuju.

Sarah Street, Roger Dominic Casey
i Kate Forbes / Snimila Carol Rosegg

Distopija se događa danas

Predstave legendarne La MaMe i uglednog Irish Repertory Theatrea prikazuju živote i sudbine onih drugačijih, usamljenih, ostavljenih. Onih kojima je i dosad život bio težak, a koji strahuju da će odsad, u trumpovskom svijetu, biti nemoguć. Jer distopija se, prema njujorškim kazališnim umjetnicima događa sada.

A uprizoruje se u još uvijek postojećim kulturnim oazama poput eksperimentalnog teatarskog kluba, kako glasi službeni naziv, La MaMe u kojem sam pogledala dvije predstave – No Reservation čiji koncept, tekst i režiju potpisuje Elizabeth Hess, a izvodi je Hess Collective, te Had Enuf of the Blues, podnaslovljen kao kabare na rubu, kojim glasoviti njujorški kazalištarac Don Arrington obilježava svojih šezdeset godina scenskog djelovanja.

F. Murray Abraham u ulozi Beckettova Krappa

Baš kao i početkom 1960-ih, kada je La MaMu u East Villageu osnovala Ellen Stewart, ovaj je teatar i danas važno utočište za umjetnike koji žele raditi izvan komercijalnih i tradicionalnih okvira kazališne scene. Jednako tako, kao i prije više od šezdeset godina, čini se da prostori poput La MaMe nikad nisu bili važniji za umjetnike iz marginaliziranih zajednica, da iznose svoja djela i ideje u sigurnom okruženju. La MaMa stoga još uvijek kontinuirano ustupa svoje scenske prostore predstavama koje se bave političkim i socijalnim problemima, pitanjima identiteta, ljudskih prava, seksualnosti i borbe protiv opresije, borbom protiv rasizma, feminizmom i drugim društvenim pitanjima.

Lijek za poremećeni svijet

No Reservation Elizabeth Hess i Had Enuf of the Blues Dona Arringtona savršeno se uklapaju u program La MaMe pa će tako Elizabeth Hess u svojoj predstavi/performansu, u suradnji s drugim angažiranim umjetnicama progovoriti o patrijarhatu koji traje, a referirajući se na poznata djela poput The Dinner Party Judy Chicago, Some Living American Women Artists/Last Supper Mary Beth Edelson te scene večere iz drame Top Girls Caryl Churchill.

U No Reservation zanemarene i zaboravljene božice, koje glume Akiko Aizawa, Ninoshka de Leon Gill, Elizabeth Hess i Maya Mays, budeći se iz sna, osvještavaju neravnotežu snaga, čak i u svijetu bogova te osnažuju svoju ženstvenost, nudeći je kao lijek za ovaj poremećeni svijet na samom rubu propasti. Eventualne primjedbe na manje ili više talentirane glumice/plesačice, nadomjestit će pohvale strastvenom angažmanu i očitoj ljubavi prema kazališnoj umjetnosti i temama kojima se ovo djelo bavi. Strast i ljubav koje se čine posve logičnima za nezavisne produkcije, ali koje se u ovolikoj mjeri ipak ne vide često.

U Ne ja prema Beckettovim uputama na sceni su samo usta, kao simbol osobe koja pomoću jezika pokušava pronaći svoj identitet

Još je strastveniji Don Arrington (koji svoje godine definira – između 65 i 85, ali prema obljetnici djelovanja, reklo bi se da je bliže ovoj drugoj brojci) koji će u svom kabareu na rubu, zajedno s Louisom Bradshaw i Camille Tibaldeo, biti glas svih slomljenih, drugačijih, izrugivanih, potlačenih, zlostavljanih, bespomoćnih, tražeći zaštitu i ljubav za njih, ali i za sebe. Nikad potrebniji vapaji, zanimljivo je, u obje predstave dolaze ipak od starije generacije, koja u hrvatskom kazalištu i nije toliko prisutna na nezavisnim scenama, a vjerojatno bi baš kao i na njujorškima imala što za reći i pokazati.

Beckett na sceni

Savršeni primjer scenske magije također od glumca starije generacije prisutan je u predstavi Beckett Briefs (From the Cradle to the Grave) na sceni Irish Repertory Theatrea u kojoj je tri kratka Beckettova djela – Ne ja, Igra i Posljednja Krappova vrpca režirao Ciaran O’Reilly, a u kojoj je upravo Krappa maestralno odigrao veliki F. Murray Abraham.

Osamdesetšestogodišnji Abraham pokazao se kao savršeni odabir za umornog i propalog Krappa koji više nema nikakvih iluzija. Abrahamov je Krapp smješten u stan-kutiju, ispunjen starim, nepotrebnim stvarima, sa stolom na kojem je magnetofon s vrpcama, na samome rubu scene. Krapp je u tom prostoru ugušen stvarima koje su nekad značile život, očito već duže vrijeme bez ikakva doticaja s vanjskim svijetom. Sveden na samoga sebe, u prvom dijelu komada komunicira samo gestama, bez riječi. Nakon nekog vremena, zahvaljujući također zastarjeloj tehnologiji, magnetofonu, zajedno s mladim Krappom na vrpcama, naviru i starome Krappu riječi, sjećanja, osjećaji… F. Murray Abraham prenosi ih s lakoćom, potpuno uronjen u ulogu, kao da je posve sam, osim u tom prostoru, i u čitavom kazalištu, bez gledatelja koji gotovo nisu disali za vrijeme izvedbe. 

Na najvažnija pitanja: zašto ovaj pisac, odnosno ovo djelo i zašto sada, na koje odgovore mora znati svaki redatelj/ica pri postavljanju predstave, Ciaran O’Reilly odgovorio je: Beckett, zato što je Irac i zašto što dubinski razumije distopije. A predstava je pokazala da uistinu da nije bilo boljeg, odnosno strašnijeg vremena, od ovog našeg, za Becketta, posebno za njegova rjeđe igrana, kratka djela.

Tako u Ne ja sedamdesetogodišnja nijema žena najednom stekavši sposobnost govora, nastoji pomoću jezika shvatiti i prepričati nama i sebi samoj čitav svoj život. Prema Beckettovim uputama na sceni su samo usta, kao simbol osobe koja pomoću jezika pokušava pronaći svoj identitet. Onaj drugi koji postvaruje ženu koja govori u ovoj predstavi jest publika u tišini i mraku. Nije potrebno ništa i nitko više, sav je užas u tim ustima u mraku.

Lica u vječnom mraku

Korak dalje ide Igra u kojoj usta postaju lica. Troje protagonista, ponovno prema Beckettovoj zamisli, smješteni su u, čini se, vječnom mraku, u goleme urne, iznoseći svoje verzije iste priče, ponavljajući ih u kružnoj kompoziciji u kojoj rasplet postaje početak i tako u beskraj na koji su osuđeni.

Završni komad pripada Krappu i njegovu besmislenom životu koji je smislenim mogla učiniti jedino neostvarena ljubav. ­Krapp (na hrvatskom bi mogao biti Škovaca) odjeven je prema zamisli kostimografkinje u krpe, a kao scenski rekvizit osim papira, magnetofona i vrpci tu su i dvije banane. Njima će se pokušati ostvariti komični efekt (Krap­povim lažno odglumljenim poskliznućem na koru banane), ali bez pravog humora. Jer u Krappovu životu više ne može biti nikakvog humora, sve je postalo sivo-crno, depresivno i mračno.

Abrahamov Krapp izvorni je beketovski lik, čovjek koji je živio život bez smisla, onaj koji prezire sebe iznad svih drugih kojih više i nema. Ovaj Krapp nije komičan, već u potpunosti tragičan, kao i prostor u kojemu provodi svoje posljednje dane. Čovjek koji ne zna zašto je živio niti zašto je još uvijek tu, na vlastitu nesreću još uvijek živeći u jedinstvenom vremenu i prostoru koji je ništa. Stoga kad ode sa scene, može se umjesto sućuti osjetiti i olakšanje jer nitko ne želi Krappovo podsjećanje na to što znači biti čovjek. Pa se tako i na gromoglasni pljesak F. Murray Abraham i ostali sudionici Beckett Briefs poklone samo jednom i pobjegnu sa scene. Gledateljima ostaje nelagoda pri pogledu na živote koje žive u svijetu koji je sve više nalik Beckettovim djelima – mračan, besmislen i prazan.