Glasovi utišanih i pjesma otpora

Nadahnute mitskim likom proročice Kasandre, Ptice špijuni nastaju kao osobita vrsta glazbenoga kazališta povezujući dramsko-recitativni izričaj s koncertnom izvedbom i ostajući u stilizaciji tijela i teksta. Premda prisutni, i auditivno i vizualno osjetni, glazbenici Marin Živković, ujedno skladatelj, Matija Brajković i Margareta Sinković, koja potpisuje i scenski pokret, tijekom izvedbe ostaju postrani, a fokus je na glumcu Fabijanu Komljenoviću i njegovoj interpretaciji. Ugledajući se na izvedbenu formu koncerta, predstava zadržava slobodniju strukturu, omogućujući Komljenoviću fine prijelaze iz pjevanih dionica u naraciju, recitativ ili tumačenje Kasandrina lika.

Fabijan Komljenović pokazao je iznimnu glumačku svestranost i besprijekornu lakoću prijelaza između različitih medija / Snimio Sven Mrkonjić

Putem mitoloških motiva, referirajući se na mitsku bezvremenu svijest, predstava govori o ratu, progonstvu i potrebi za istinom. Troja kao mitski genocid povezuje se s današnjim genocidima, ratnim razaranjima, razbuktanim fašizmom. Kasandra, egzilantica, ratni plijen, nasilno odvedena iz Troje, proročica kojoj nitko ne vjeruje, metafora je za glasove koji se i danas guše ili ignoriraju. Njezino proricanje postaje pjesma, a pjesma sredstvo otpora i svjedočanstva. Pjesmom se povezuju i pjesnici žrtve političke represije, čiji su stihovi često bili njihovo posljednje svjedočanstvo prije smrti, primjerice Federico García Lorca, među prvim i slavnijim žrtvama Španjolskoga građanskog rata (1936), ili Heba Abu Nada, palestinska pjesnikinja i novelistica ubijena tri dana prije svog trideset trećeg rođendana u izraelskom zračnom napadu na Gazu (2023).

Ptice špijuni klasičnu figuru Kasandre prenose u suvremeni kontekst, dajući joj glas, njezin nerazumljiv ptičji pjev prevodeći u pjesmu koja odzvanja i mitskim i stvarnim vremenom, umjetnošću i aktualnim političkim previranjima. Poetskim tekstom i glazbom, izvedba ostavlja dojam rituala u kojem se prošlost i sadašnjost stapaju u univerzalnu poruku protiv rata i represije. Kasandrinim glasom govori glumac jer, navodi predstava, muškim se prorocima vjeruje, dok se ženska proročanstva sustavno proglašavaju histeričnima, nevjerodostojnima, iracionalnima. Kasandrino oskvrnjeno tijelo i danas je zazorno, stoga može biti prisutna samo kao pjesma iz davnina.

Propitujući mogućnosti hibridne izvedbene forme, redateljica Rajna Racz potiče na razmišljanje o ulozi umjetnosti u suočavanju s društvenim krizama. Ptice se provlače kao lajtmotiv koji istodobno simbolizira slobodu i nadzor, poetičnost i prisilu. Njihov let kao kôd za proricanje sudbine, ali i alat kontrole, naglašava apsurd političkog progona i mehanizama cenzure. Predstava se gradi kolažnim pristupom, spajajući antičke motive sa suvremenim referencijama – od prizora deportacijskih centara i poniženja izbjeglica do suvremenih ratnih tragedija. Povijest se neizbježno ponavlja, a Kasandrino proročanstvo i dalje odjekuje u tišini neosviještenih, osnažujući političku oštricu predstave, čineći je bolno relevantnom.

U formi glazbeno-scenske ceremonije, označene terminom predstava-koncert, ocrtava se teatar subverzije i otpora. Pjesma o generalima koji pucaju iz raskošnih salona snažan je primjer kritike licemjerne moći i nepravde koja je sveprisutna u ratovima, neovisno o epohi. Ptice špijuni istodobno su poetične i surove, introspektivne i angažirane, emotivne i intelektualno provokativne. Predstava uznemirava, izaziva i pita: zašto uvijek ignoriramo upozorenja, čak i kada su posljedice predvidljive?

Fabijan Komljenović pokazao je iznimnu glumačku svestranost i besprijekornu lakoću prijelaza između različitih medija. Izvedbeno oscilira između glume, pjevanja i recitacije. Kao pripovjedač, uvodi nas u priču s odmjerenom distancom, dok se u sljedećem trenutku preobražava u lik, koristeći se tijelom i glasom s precizno doziranom ekspresijom. Songovima dodaje emocionalnu dubinu i gradi atmosferu u kojoj se granice između mita i stvarnosti brišu. Njegova interpretacija nije tek prijenos teksta, već suptilna igra ritmom, tonom i intenzitetom.

Komljenović iz jednog registra u drugi – iz govora u pjevanje, iz pripovijedanja u glumu – prelazi s nevjerojatnom lakoćom i unutarnjom logikom, osnažujući cjelokupnu strukturu predstave. Njegova sposobnost da u trenu promijeni energiju scene, da iz distanciranog pripovjedača postane intiman, gotovo ispovjedni glas, ključna je za dinamiku izvedbe. Glas mu postaje instrumentom – čas proročanskim, čas nježnim, katkad očajničkim – oblikujući zvučni pejzaž predstave s glazbenicima na sceni. No on nije tek izvođač teksta; on ga utjelovljuje, pretače u emociju, pretvara u iskustvo koje publika ne samo sluša već i proživljava. Fluidne i neuhvatljive, Ptice špijuni ne daju rješenja, ali nas navode da čujemo glasove koji su stoljećima sustavno utišavani.