Aktualnost i osuvremenjivanje nisu istoznačnice

Fraza o kazalištu kao umjetnosti trenutka, kada ne bi bila toliko točna, mogla bi se mirno otpisati kao izlizana. Postojeći u trenutku, ono što kazališnom životu daje oblik ipak je organizacija. Kazalište Virovitica u tome je zanimljiv fenomen. U gradu koji danas broji manje od petnaest tisuća stanovnika, a prije osamdeset ih je godina imao još i manje, osnovano je kazalište. U vrijeme neposrednog poraća Drugog svjetskog rata to nije nikakav izvanredan potez, isto se dogodilo u brojnim gradovima Hrvatske, često bez pravog plana, pripreme i ispunjavanja prostornih, financijskih i inih uvjeta. Mnoga od tih kazališta nisu preživjela te su se uskoro ugasila, raspustivši ansambl, uglavnom na isti način kako su ga i sastavila – političkom odlukom. Kazalište Virovitica, međutim, opstalo je cijelo to vrijeme, nastavilo raditi u kontinuitetu te otvorenjem svoga tradicionalnog veljačkog festivala, Virovitičkih kazališnih susreta, proslavlja obljetnicu.

Sara Lustig kao Nevjesta i Goran Vučko kao Mladoženja dobro su ostvarili dinamiku dvoje mladih ljudi kojima njihovi gosti na svadbi više smetaju nego što ih raduju / Snimio Saša Pjanić

Kada se već radi o obljetnicama, Virovitičani su bili pred zadatkom koji su mogli riješiti prigodničarski, izvesti nešto što bi evociralo tradiciju, ili antologičarski, napraviti presjek. Ili aktualno, što su i učinili. Postavivši Pir malograđana, mladenačku jednočinku Bertolta Brechta.

U vrijeme nastanka ovog teksta, Brecht ima dvadesetak godina (rođen je 1898, a Pir malograđana piše 1919). Drama je praizvedena 1926, a tiskana tek 1961, poslije autorove smrti. Zašto je tomu tako, nije teško očitati. U svega jednom činu Brecht se dojmljivo i živo narugao njemačkom „narodnom duhu“, izvrnutom u karikaturu svadbene proslave. Nitko na njoj nije sretan i ne slavi, a svi to pokušavaju. Mladoženja koji je napravio svoj vlastiti namještaj i slijepio ga vlastitim pripravkom, naizgled je ponosan. Nevjesta je trudna, a to će prouzročiti govorkanja. Kada se pleše, pleše se ne po redu doličnosti (nevjesta i mladoženja zajedno), već po redu koji izaziva trzavice i stvara nerazumijevanja. Jede se. Pjeva i pije. Jede opet. Brecht stvara sliku u kojoj su likovi gotovo kolektivni entitet, skupina njemačkih malograđanskih svatkovića koja je, eto, odlučila da sve što je dolično za svadbenu svečanost tako i provede. No, ne uspijeva im. Nije sasvim jasno zašto, iako se pukotine u njihovim odnosima, nastale u izvandramskom vremenu, naslućuju.

Brechtova mladenačka svadbena (tragi)komedija u Virovitici je vjerno postavljena. Scenografija (Krešimir Tomac) točno slijedi didaskalije. Na sceni su i veliki stol za svadbenu partiju, i ormar s intarzijama (nepolirani, baš kako je uputio Brecht) oko čijeg će se otvaranja povesti osobito komičan prizor. Nad prizorištem je svjetiljka, a s „cugova“ visi i mnoštvo stolica (jedini scenografski element koji je ostao nejasnog značenja). Stol i stolice će se, kako predstava napreduje, raspadati po potrebi, što je skladno uklopljeno u cjelinu i funkcionira kao jedan od temeljnih satiričkih pomaka, sjedinjujući vizualno i dajući ritam prijelaza košmarnom nizu događaja. Istim je rješenjem, koje dobro koriste i scenski pokret osovljen oko namještaja (Pravdan Devlahović) i decentno suvremena glazba (Stanko Kovačić), postignuta i dinamičnost radnje (narušena je tek potkraj, kada je završni prizor između dvoje mladenaca mogao biti i kraći).

Sara Lustig kao Nevjesta i Goran Vučko kao Mladoženja dobro su ostvarili dinamiku dvoje mladih ljudi kojima njihovi gosti na svadbi više smetaju nego što ih raduju, iako tom osjećaju i sami doprinose. Među gostima, najuvjerljiviji je Draško Zidar kao Nevjestin otac, izrazito komična figura koja svih gnjavi budalastim pričama. Zanimljive su i nešto više prostora imaju još Vlasta Golub kao Žena te, donekle, Iva Slavić kao Nevjestina sestra i Goran Koši kao Muž. Mladen Kovačić (Mladoženjin prijatelj), Silvio Švast (Mladić) i Snježana Lančić (Mladoženjina majka) korektno ispunjavaju zadane im funkcije, no nisu dali pamtljivijih uloga.

Dok je pisao ovu dramu, oštrice političnosti Brechtovih kazališnih navoda, koje će kasnije postati prepoznatljive i tvoriti efekt otuđenja, još nisu bile u potpunosti formirane. Njegovi su idejni nazori, međutim, jasni. I univerzalni. Rugajući se ograničenosti njemačkih malograđana svoga trenutka, Brecht satiričke ubode širi prema svevremenskim ishodištima. Stoga mu i ne treba aktualizacije i nadopisivanja. Rugalice koje izvode malograđani pjevajući na svadbi možda nisu iste. No njihovo ruganje samima sebi, kojega nisu svjesni pokušavajući održati privid pirne razdraganosti, o(p)staje. Virovitički kazalištarci predvođeni Frankom Perković to su savršeno jasno prepoznali. Utoliko, njihova je predstava jasan dokaz teze kako aktualnost nekog djela i osuvremenjivanje nisu istoznačnice.