Zemlja plave i smaragdne između poetične tradicije i državne ideologije

Vozimo se po iranskoj visoravni, između safavidskog carskog grada Isfahana i pustinjskog trgovačkog grada Kašana. Proći stotinjak ili dvjestotinjak kilometara sasvim je normalno Irancima, s obzirom na to da je zemlja golema, a cijena goriva toliko mala da je neizreciva u eurima i centima. Ovo je samo srce Perzije, gdje gradovi poput Širaza, Isfahana, Kermana, Jazda i Kašana tvore točke povezivanja civilizacije, trgovine, kulture i vjere tijekom više tisuća godina. Između njih je surova pustinja, iznimno suha visoravan čija je prosječna visina tisuću metara. Ljepota klasičnih iranskih vrtova, arhitekture i korištenja plave i zelene boje, kao i riječi koje krase fascinantnu poeziju mogu se spoznati samo ako se iskusi pustoš, smeđa boja visokih planina i tišina pustinje.

Kuća Borudžerdi u pustinjskom gradu Kašanu baština je trgovačke prošlosti i perzijske arhitekture

i zalazak sunca u pustinji Marandžab / Snimio Vedran Obućina

Ljepota iranskih pejzaža

Iranski pejzaži odražavaju nevjerojatnu raznolikost prirodnih ljepota, od prostranih pustinja i planinskih vrhova do plodnih dolina i tropskih obala. Na sjeveru zemlje, uz Kaspijsko more, bujne šume pokrivaju planinske padine Alborza, pružajući dramatične prizore maglovitih šuma i smaragdnozelenih visoravni, dok se na jugu prostiru sunčane obale Perzijskog zaljeva i Omanskog mora, s palmama, solanama i kristalno plavim vodama. Središnji dio Irana obilježavaju velike pustinje, Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut, čije pješčane dine, solne ravnice i stjenovite formacije stvaraju nadrealne prizore, osobito pri zalasku sunca kada se boje krajolika mijenjaju od zlatne do purpurne. Na zapadu dominiraju planine Zagros, gdje se stoljećima razvijao nomadski način života, a doline i rijeke omogućile su razvoj tradicionalnih sela i terasa za uzgoj poljoprivrednih kultura. Ovaj raznoliki reljef nije samo vizualno impresivan, već i ključan za način života u Iranu – od nomada koji prelaze planinske prijevoje sa svojim stadima do ribara na južnim obalama i poljoprivrednika u plodnim oazama.

Autor ovog teksta posjećuje Iran redovito od 2014. godine, a osobito se sjeća jednog susreta u Nacionalnom muzeju u Teheranu. U zemlji koja je pri svjetskom vrhu po broju visokoobrazovanih građana, jezici ne predstavljaju osobito značajnu vrijednost jer su susreti sa strancima, zbog sankcija i nepovoljnih vijesti, rijetki. Autorovo znanje perzijskog jezika omogućuje odličnu komunikaciju, što je dovelo do susreta u muzejskom odjelu koji je posvećen partskoj dinastiji. Ovi vladari Irana došli su s istoka, zamijenili Ahemenide i prethodili Sasanidima. Slučajan susret s povjesničarom u spomenutom muzeju zaključen je jasnim pokazateljem na sačuvani kip partskog vladara: „Ovi su vaši, Hrvati.“

Hipoteza o iranskom
podrijetlu Hrvata

Prema jednoj teoriji, Hrvati su potomci iranskih plemena koja su u antici migrirala iz područja današnjeg Irana prema Europi. Ključni argumenti za ovu hipotezu dolaze iz lingvistike – u starim iranskim jezicima nalaze se riječi i imena koja podsjećaju na hrvatsko ime, poput riječi Harahvaiti, koja se javlja u Avesti, svetim zoroastrijskim tekstovima. Također, u sarmatsko-alanskoj tradiciji spominju se etnonimi koji bi mogli biti povezani s Hrvatima. Povijesni izvori, poput djela bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta, koji u 10. stoljeću bilježi da su Hrvati došli sa sjevera, ostavljaju prostor za interpretaciju da bi njihova migracija mogla imati dublje korijene u srednjoazijskim stepama. Neki povjesničari sugeriraju da su Hrvati bili dio iranskih nomadskih skupina, poput Sarmata i Alana, koje su kroz stoljeća migracija stigle do istočne i srednje Europe, asimilirajući se s tamošnjim Slavenima.

Hamami su nekoć bili središte javnog života (gore)

Hodžatoleslam Kašani i autor Vedran Obućina u svetom gradu Komu / Snimio V.O.

U grobovima ranih Hrvata pronađeni su ukrasi, oružje i simboli koji podsjećaju na motive prisutne među iranskim narodima. Primjerice, neki prikazi konjaničkih ratnika i ornamenti na oružju usporedivi su s onima koje su koristili Sarmati i Skiti, iranski narodi poznati po svojoj vojnoj vještini i nomadskom načinu života. Osim materijalne kulture, i određene mitološke i religijske tradicije Hrvata mogle bi upućivati na iransko nasljeđe – dualistički elementi u starim slavenskim vjerovanjima, kult predaka i određeni aspekti ratničke hijerarhije podsjećaju na staroiranske običaje. Iako ova teorija nije posve prihvaćena u akademskoj zajednici, ona otvara zanimljive mogućnosti za daljnja istraživanja i povezuje hrvatsku povijest s bogatim kulturnim i civilizacijskim slojevima drevnog Irana. Osim toga, u staroiranskim jezicima postoje slične riječi koje se odnose na ratnike i vođe, što bi moglo ukazivati na to da su Hrvati u ranom razdoblju možda imali status vojne elite unutar šireg iranskog kulturnog kruga.

Tradicionalni čador postaje sve više stvar prošlosti: mlade djevojke hodaju gradovima bez vela, otvoreno prkoseći vlastima / Izvor Pixabay

Osim naziva, postoje i određene gramatičke i leksičke sličnosti između slavenskih i iranskih jezika, što upućuje na dugotrajne kontakte ili čak supstratni utjecaj. Primjerice, neka slavenska osobna imena i toponimi imaju paralelu u iranskim jezicima, poput starog hrvatskog imena Surbat koje podsjeća na sarmatsko-alansko Sarbat, a ime Borna postoji samo među Hrvatima i Irancima. Ovi dokazi, iako ne konačni, upućuju na mogućnost da su Hrvati, ili barem dio njihovih predaka, nekoć pripadali široj iranskoj kulturnoj i jezičnoj sferi prije nego što su se asimilirali u slavensko okruženje. Iako je ova teorija prvenstveno razvijena među europskim povjesničarima, postoji interes i među iranskim znanstvenicima za proučavanje mogućih povijesnih veza između Irana i Hrvatske. Do sada se nije došlo do konkretnijih dokaza o ovoj teoriji s iranske strane, ali indicije itekako postoje.

Ne valja zaboraviti da je Iran bio prva većinski islamska zemlja koja je priznala neovisnu Hrvatsku i među prvima je otvorio veleposlanstvo u Zagrebu. Već je tada iranska diplomacija prepoznala teoriju iranskog porijekla Hrvata kao valjan način uspostave suradnje, osobito u kulturnim i sportskim pitanjima. Zapravo, kamo god krenuli po Iranu, hrvatsko ime otvara sva vrata. Upravo su hrvatski nogometni treneri poput Ćire Blaževića, Branka Ivankovića i Zlatka Kranjčara podigli iranski nogomet na svjetsku razinu, a danas tabriški klub Tractor ima hrvatskog trenera i igrače koji pronose sportski ponos naše zemlje. I hrvatski veleposlanici su aktivni, poput sadašnjeg Drage Štambuka, s kime smo se i susreli u sjevernom Teheranu.

Oni koji prvi put posjećuju Iran primjećuju da nešto nije u redu. Ovo je zemlja pod teškim sankcijama, nedemokratskim režimom i snažnim protuzapadnim djelovanjem, ali to se nigdje ne može vidjeti ni iskusiti. Osovina zla i teokratska diktatura, kako su mnogi nazivali Iran, osvaja najviše ljubaznošću svojih ljudi i izvanrednom kulturom. Naravno, prisutna su skandiranja protiv Amerike i Izraela, golemi murali koji danonoćno podsjećaju na svjetske sile koje Iran naziva vođama svjetske arogancije, kao i glasni pozivi više političke nego vjerske elite. No, malo se toga doživi u svakodnevnim susretima.

Pitanje hidžaba – simbol borbe za osobne slobode

Rijetko će se na ulici naići na klerike, osim ako se netko ne zatekne u pustinjskom gradu Komu. Kom je duhovno središte Irana i jedan od najvažnijih islamskih gradova u svijetu šijizma. Ovaj grad dom je najvećeg teološkog seminara (havza) u Iranu, gdje se obrazuju budući klerici (mule i ajatolasi), te brojnih svetih mjesta, uključujući mauzolej Fatime Masume, sestre osmog imama Reze, koji privlači hodočasnike iz cijelog šijitskog svijeta. Kom je intelektualno i ideološko središte islamske revolucije iz 1979, a njegovi klerici imaju ključnu ulogu u političkom sustavu Irana, koji se temelji na konceptu velajat-e fakih (vladavine islamskog pravnika). Ovdje djeluju neki od najutjecajnijih vjerskih učenjaka, koji oblikuju islamsku misao i pravnu interpretaciju, a njihov utjecaj nadilazi granice Irana, dosežući šijitske zajednice u Iraku, Libanonu, Pakistanu i šire. Iako se Kom tradicionalno smatra bastionom konzervativne religijske misli, unutar njegovih seminara odvijaju se i rasprave o suvremenim društvenim i filozofskim pitanjima, o čemu je autor ovog teksta pisao u svojoj knjizi Politički sustav Islamske republike Iran, jedinom takvom izvoru na hrvatskom jeziku.

Imamova džamija na isfahanskom trgu Nakš-e Džahan, drugom najvećem trgu na svijetu / Izvor Pixabay

Nošenje vela u Iranu ima dugu povijest, koja seže još u predislamska vremena, ali je postalo zakonska obveza za žene nakon Islamske revolucije 1979. godine. Danas je hidžab u Iranu više od vjerskog simbola – on je i političko pitanje, društvena norma, ali i prostor individualnog izražavanja unutar zadanih ograničenja.

Prizor iz vrta Fin, tradicionalnog perzijskog vrta / Snimio Vedran Obućina

Državni zakon zahtijeva da žene, bez obzira na vjeru ili nacionalnost, u javnosti pokrivaju kosu i nose odjeću koja ne ističe obrise tijela. Međutim, način na koji se pravilo tumači i primjenjuje varira – u konzervativnijim sredinama poput Jazda ili Mašhada žene obično nose crni čador, dok u većim gradovima, poput Teherana, mnoge žene nose laganije marame (rusari) koje jedva pokrivaju kosu, često u kombinaciji s modernom odjećom. Posljednjih godina pojačao se otpor prisilnom nošenju vela, osobito među mlađim generacijama, što je kulminiralo prosvjedima i pokretima kao što su Bijela srijeda i Žene bez vela, gdje žene skidaju marame u znak protesta. Vlast odgovara represijom, ali se društvene promjene nastavljaju, a pitanje hidžaba ostaje jedan od ključnih simbola borbe za osobne slobode u suvremenom Iranu.

Iranci su poštovatelji književnosti, znanosti i umjetnosti

Iranci su među najvećim poštovateljima književnosti, znanosti i umjetnosti na svijetu. Nije neuobičajeno naići na građane Irana koji citiraju poeziju naizust na grobovima Saadi Širazija, Hafeza, Ferdosija ili Hajama. Kazališta i opere su krcate, a gostima je jedva moguće naći karte za koncerte iranske klasične glazbe. U teheranskoj podzemnoj željeznici većina ljudi čita knjige, a čak i oni koji su na mobilnim uređajima „ubijaju vrijeme“ iščitavajući neko stručno ili umjetničko slovo.

Poezija u Iranu nije samo umjetnički izraz, već i duboko ukorijenjen dio svakodnevnog života, kulture i identiteta naroda. Iranci već stoljećima poeziju doživljavaju kao oblik mudrosti, duhovnosti i estetike, a veliki pjesnici i danas imaju gotovo mitski status. Nije neuobičajeno da se u iranskim domovima, na čajankama ili čak u političkim govorima citiraju stihovi klasičnih pjesnika, dok se zbirke Hafezove poezije često koriste za proricanje sudbine. Poezija se može čuti i u svakodnevnim razgovorima, a festivali i večeri poezije okupljaju ljude svih generacija. Osim klasične perzijske poezije, Iranci cijene i modernu liriku, osobito djela pjesnika poput Forug Farohzad i Sohraba Sepehrija, koji su unijeli suvremene i intimnije tonove u tradicionalne forme. Čak i u turbulentnim vremenima, poezija ostaje sredstvo izražavanja ljubavi, tuge, čežnje i otpora, čineći Iran jednom od rijetkih zemalja u kojoj je pjesnička riječ i dalje snažna kao nekad.

Obrazovni sustav u Iranu danas odražava spoj islamske tradicije, državne ideologije i modernih obrazovnih metoda. Školovanje je obvezno i besplatno do završetka obrazovanja, a država ulaže značajne resurse u visokoškolske institucije, uključujući poznata sveučilišta poput Teheranskog sveučilišta i Šarifova tehnološkog sveučilišta. Iranski studenti postižu iznimne rezultate u STEM području, osobito u matematici, inženjerstvu i medicini, što potvrđuju njihovi uspjesi na međunarodnim natjecanjima i prisutnost u znanstvenim publikacijama. Međutim, sustav se suočava s izazovima, uključujući strogu ideološku kontrolu nastavnog sadržaja, cenzuru i ograničenja akademskih sloboda, što dovodi do odlaska mnogih obrazovanih mladih ljudi u inozemstvo. Posebno su osjetljiva pitanja rodne segregacije u obrazovanju, iako su žene danas znatno prisutnije na sveučilištima nego u prošlosti, a u nekim disciplinama, poput biomedicine, čak i dominiraju.

Unatoč političkim i društvenim ograničenjima, Iran nastavlja razvijati visoko obrazovanje i znanstvena istraživanja, s naglaskom na samodostatnost u tehnologiji i inovacijama, što je ključno u kontekstu međunarodnih sankcija i geopolitičkih izazova.

Sve se te teme najviše razvijaju tijekom objedovanja u iranskim kućanstvima. Iranska kuhinja bogata je aromama, začinima i dugim kulinarskim tradicijama koje su se razvijale pod utjecajem drevnih civilizacija i trgovačkih putova, uključujući Put svile. Temelji se na ravnoteži okusa, često kombinirajući slatke i kisele note, uz obilno korištenje bilja, sušenog voća, orašastih plodova i začina poput šafrana, kurkume, cimeta i kardamoma. Riža (često pripremljena kao mirisni čelo ili hrskavi tahdig) ključna je komponenta iranskih obroka, često poslužena uz meso, mahunarke i povrće.

Perzijska jela poput gormeh sabzi (aromatični gulaš s biljem, sušenim limetama i janjetinom), fesendžan (pileći ili patkin gulaš s orasima i šipkom) te kebab u raznim varijantama, odražavaju sofisticiranost ove kuhinje. Tu su i brojni deserti, primjerice, bastani sonati (tradicionalni perzijski sladoled s ružinom vodicom i pistacijama) i širini (razne vrste kolačića s bademima, kardamomom i medom).

Iranska gastronomija nije samo prehrambena tradicija, već i društveni i kulturni fenomen – objedovanje u Iranu često je dugotrajan ritual u kojem se okuplja obitelj i prijatelji, uz nezaobilazni čaj i razgovore koji traju satima, a to je često i prilika da se prozbori o tome je li Iran drevna pradomovina Hrvata.