Vrhunac simbolističkoga slikarstva

Emanuel Vidović nedvojbeno je najveći splitski slikar prve polovice 20. stoljeća. Njegov ga je životni put vezao za Split koji nakon školovanja u Italiji nije napuštao. Ipak, dosezi, utjecaji i kvaliteta njegova slikarstva nisu ostali vezani samo za Split i Dalmaciju već su itekako prerasli granice lokalne sredine. Danas pod pojmom vidovićevski asociramo sugestivne plastičke vizije, ugođaje i atmosferu u kojima se zrcale ne samo zebnje, melankolije i nostalgije čovjeka i vremena, nego i potreba da se egzistencijalnome odredi viši i potpuniji smisao.

Emanuel Vidović, Angelus, 1906/07, MG-2748 / Snimio Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vidović i njegov slikarski opus konstitutivni su dio hrvatske moderne obilježene pluralizmom stilova. Njegovo slikarstvo posjeduje izrazitu složenost, karakterističnu za vrijeme u kojem je stvarao, a u kojem se prepleću i koegzistiraju višeznačne težnje vremena. Čitav svoj stvaralački vijek zadržao je radost slikanja, svježinu pristupa i nagnuće slikarskim istraživanjima. Obrazovan, širokih interesa za umjetnost, književnost, glazbu, o čemu svjedoči i njegova bogata biblioteka, sve je te sklonosti i znanja utkao u svoje slikarstvo. Sve je kod ovog majstora bilo iskreno, pa tako i ljubav prema glazbi. Nadahnut njome, nastojao je prenijeti ono iza pojavnosti, slikajući prirodu oslikavao skrivene pejzaže ljudske duše. Muzikaliziranje slikarstva nije se kod Vidovića slučajno poklopilo s iracionalizacijom prostora koja ga je u pojedinim djelima dovela do ruba apstraktne slike. Uz portret Wagnera, tako dragocjenog europskim simbolistima, čija je glazba izražavala iskustvo zagonetne tajne svijeta, snažan osjećaj usamljenosti, težnju da budemo mistično obavijeni vrtlogom prirode, nalazimo u Vidovićevu atelijeru brojna libreta, programe iz opere, ali i opise uzbuđenja kojima ga je prožimao zvuk splitskih i ćozotskih zvona. Često je upravo taj zvuk bio poticaj za sliku.

Nastala je tako potaknuta zvukom zvona i slika Angelus, jedinstvena u Vidovićevu opusu, antologijsko djelo hrvatske moderne, relevantno i u okvirima europskog simbolizma. Ulje na platnu, dimenzija 94,5 × 138,5 cm, nalazi se u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu, nekadašnjoj Modernoj galeriji u koju je slika dospjela u siječnju 1970. otkupom Gradskog fonda za unapređenje kulturne djelatnosti od Pipe Arko za 15.000 novih dinara.

Ništa nas u povijesti hrvatskog slikarstva nije pripremilo za tu sliku iz 1906/1907. godine. Niti će se ikada kasnije u Vidovićevu slikarstvu pojaviti djelo toliko posebno koje, apstrahirajući motiv i intenzivirajući boju koja dominira platnom, predstavlja likovnu smionost i majstorstvo jedinstveno u onodobnom hrvatskom slikarstvu.

Motiv i okolnosti
nastanka slike

Angelus je molitva nazvana prema prvoj riječi teksta (Anđeo Gospodnji), nastala na spomen Marijina navještenja, koja se od 13. stoljeća u Katoličkoj crkvi moli na zvuk zvona ujutro, u podne i navečer. Kršćanski motivi i inspiracija sastavni su dio simbolističke ikonografije, a u Vidovićevu opusu prisutni su od njegovih slikarskih početaka i školovanja u Italiji. Tako je 1898. nastala danas izgubljena slika Ave Maria, koja kao i Angelus nosi naziv koji spaja glazbu i slikarstvo. Pobuda je ponovno zvukovna: zvona Zdravo Marije koja pozivaju na molitvu.

Što je motiv Vidovićeva Angelusa i koje su okolnosti nastanka slike? Krajem svibnja 1906. umjetnik je ostao bez posla, rodilo mu se četvrto dijete, prihod od prodaje slika bio je mizeran te se s obitelji odlučio preseliti u majčinu kuću u Solinu gdje ostaje do rujna 1907. Zaklonjen od sunca u „atelijeru“ pod murvom, naslikat će kompozicije u kojima imaginarno prekriva realno. Tu započinje jedinstveni Angelus koji je dovršen u Splitu krajem 1907. Najsintetičnije, najreduciranije i barem u boji – najapstraktnije platno hrvatskoga slikarstva do početka Prvog svjetskog rata, reći će o Angelusu Igor Zidić koji je prvi razgrnuo koprene pogrešnih interpretacija Vidovićeva simbolističkog slikarstva. Baveći se simbolizmom Emanuela Vidovića u svom diplomskom radu, objavljenom u časopisu Mogućnosti splitskoga Književnog kruga, provela sam sate u Modernoj galeriji pred tim iznimnim djelom o kojem sam tada zapisala rečenice koje slijede.

Na crvenom fonu podloge, gotovo geometrijska horizontala dijeli platno na dva dijela. U donjoj, dominantnijoj partiji ističe se čamac, gotovo predimenzioniran, sa siluetama čiji odrazi u vodi stvaraju uočljiv križ. U gornjoj partiji, nad horizontalom i gotovo u njezinu središtu, otkrivamo diskretne naznake grada utopljenog u kozmičku sveobuhvatnost koju slika predstavlja. Naglašena prostornost u plošnom karakteru djela postignuta je sugestivnim rasporedom horizontala i vertikala, kao i dinamičkim potezima kista koji idu preko temeljnog crvenog fonda slike, različito usmjereni i s primjesama kontrastne crne boje. Tako se ističu tamnije sjenčani rubovi platna na kojima vibrantni, široki potezi kista naglašavaju različite prostorne razine, dopuštajući jasniji uvid i fokusiranje središnjeg prostora slike. Plošnost motiva, crvena monokromija koja obavija prizor poput vela, prenose nas u sferu tajanstvenog i nestvarnog.

Dugo zanemaren dio
Vidovićeva opusa

Vidović ne koristi izravnu kršćansku ikonografiju, ali utisak meditativnosti, transcendentalnosti i božanskog koji isijava iz platna upućuje na spoznaju da nam upravo vjera pruža utočište spokoja. Plamteće crvenilo Angelusa otkriva ne samo raspoloženje i stanje slikareve duše, nego i simboliku ljudske i umjetničke egzistencije. Na slici svaka linija, forma i boja postaju riječ ideje, plastički izraz istraživanja psihičke i metafizičke tajne ljudskog položaja.

Slika Angelus paradigmatski je primjer Vidovićeva simbolističkog slikarstva koje je dugo bilo zanemareno i nepravedno negirano unutar slikareva opusa. Bez njega, međutim, nije moguće steći cjelovit dojam o karakteru Vidovićeva slikarstva, ali ni zaokruženu sliku zbivanja u hrvatskoj umjetnosti tog razdoblja. Uz Angelus, nekoliko je Vidovićevih simbolističkih djela koja čine vrhunce hrvatskoga simbolističkog slikarstva: Ribarske lađe u Chioggi (1908/10), Stara crkva (1910), Zalaz sunca na Marjanu (oko 1914), Stara klaonica u Splitu (1914/18), Kuća uz more (1918/19), K mrtvom gradu (1919). Pridružuju im se neka od brojnih svitanja i sutona u splitskoj luci: Svitanje u luci (oko 1911?), Luka u sutonu (1914/ 18). Nazivi se ponavljaju, ali uvijek iznova rađaju se nove sugestije.

Simbolističke tendencije kod Vidovića prisutne su već na prijelazu stoljeća, a najizraženije od 1905. do 1920. Relativno dugo razdoblje od petnaestak godina nipošto ne predstavlja lutanje i uzaludno traženje, već iznimno važnu etapu u kojoj do izražaja dolazi duboka sklonost slikareva bića tretiranju jezika „kao simbolističke komunikacije“, a ona će se pretočiti u iznimnu senzibilnost pikturalne materije. Iznimnom rezonancijom oblika, boje i atmosfere Vidović je slikao fluidne i tajanstvene aspekte stvarnosti na onoj graničnoj crti gdje se konačno otvara beskonačnom. Sugestivnim tonskim gradacijama i jedva zamjetnim, sublimnim, dematerijaliziranim formama slikao je pikturalne fantazme kao jedinstveno mjesto dodira i prožimanja dvaju realiteta, fizičkog i metafizičkog, materijalnog i nematerijalnog.

Vlastiti put i vlastita rješenja

Zbivanja u europskoj, posebno talijanskoj umjetnosti na prijelazu stoljeća, bliska i paralelna Vidovićevu simbolizmu, demantiraju tvrdnje o nazadovanju Vidovićeva slikarstva, pokazujući razdoblje njegova simbolizma legitimnim, suverenim i iznimno vrijednim u domaćim, ali i europskim okvirima. Simbolistička klima s kraja stoljeća nije ga ostavila ravnodušnim i pomogla mu je pomiriti dvije strane i dva nagnuća vlastita bića: k objektivnom i subjektivnom. Vidović je pripadao svom vremenu istinski i spontano, stvarajući djelo autentičnoga jezika i vrijednosti. On više osjeća klimu i asimilira duh nego što prihvaća recepturu. Kao izvorni stvaralac traži vlastiti put i nalazi vlastita rješenja u europskoj umjetnosti. I divizionističku tehniku slikar je prihvatio u vlastitoj inačici kako bi ostvario atmosferu transcendentne realnosti. Rasapom poteza u točke i mrlje tonom osvaja prostor, stvara atmosferu. Koprenasta, tamna monokromija, koja obavija prizore, rastvara oblike, uvlači se, poput čudne melankolije, tišine i nostalgije, u nas same. Ona je poput vela koji treba razgrnuti do skrivenog značenja stvari. Stvarni život Vidovićeve slike nalazi se u međuprostorima u kojima utišavanje glasova jedne realnosti omogućuje čujnost prisutnosti druge.

Simbolistička dionica Vidovićeva slikarstva, predvođena Angelusom, sa sasvim osobnim načinom traženja metafizičkog apstrahiranjem predmetnog, harmoničnom pojednostavnjenošću ritma, površina, oblika i kromatskih odnosa predstavlja vrhunce hrvatskog simbolističkog slikarstva, ravnopravnoga sa simbolističkim tendencijama u europskom slikarstvu.

(Izradu članka sufinancirao JANAF)