Više od običnog horora

Žanru ne treba dodana vrijednost da bi bio kvalitetan, on jest ili nije dobar u žanrovskim parametrima unutar kojih je odlučio egzistirati. Ali ako ta „dodana vrijednost“ postoji, ona svakako ne može odmoći. U slučaju romana argentinske autorice Mariane Enríquez Naš dio noći, upravo je spretno nadilaženje žanrovskoga jezika i širenje teritorija pisanja, a u isto vrijeme ostanak u osnovnim granicama mistične „strave i užasa“ kvaliteta koja ga čini tako velikim. Roman briljira svojim dubinskim psihološkim kopanjem po ranama kompleksne mreže iznimno živih, životnih i zanimljivih, rijetko moralnih likova, kao i dramskom snagom sastavljanja raspalih života u kontekstu ritualne magije folklornog horora, duboko ukorijenjenog u narodnoj ostavštini, transgeneracijskim strahovima i traumama argentinske nacije.

Izd. Hena Com, Zagreb, 2024.
Sa španjolskog prevela Ela Varošanec Krsnik

On u svojoj srži jest „stivenkingovski“, ne samo obimom od više od 500 stranica nego i stilom, sposobnošću da u načelno sporom, ali dovoljno napetom raspletanju radnje svako malo čarobno vulgarno šokira, zgadi i fascinira, često onda kada to najmanje očekujete. Mariana Enríquez, ukratko, savršeno zna kada i kako šokirati, kada i kako horor treba ostati horor u drami o putovanju oca i sina, zapravo romanu ceste popločene bijegom, osvetom, suočavanjem i iskupljenjem. Iako ima dovoljno nadrealne jeze za napojiti nekoliko mjeseci iracionalnog straha, Naš dio noći također je i roman o nesretnoj ljubavi živog čovjeka i mrtve žene, ali i oštra, mučna i mračna politička kritika krvave argentinske prošlosti, kojom je Mariana Enríquez natopila svoje djelo.

Argentinski Prljavi rat vođen je između 1976. i 1981. godine. Jorge Videla, „Hitler pampasa“, bio je sadistički diktator posvećen provođenju beskrupulozne politike nasilne eliminacije političkih protivnika, kao i svih onih koji sliče na njih. Tijekom njegove strahovlade smaknuto je nekoliko desetaka tisuća socijalista, peronista i katoličkih revolucionara, sve redom civila, aktivista, simpatizera i studenata, koji su odvedeni iz svojih domova, a potom u rukama odreda smrti strijeljani i zakapani u masovnim grobnicama, čak i na gradskim grobljima. Mnogi su uhićenici potpuno nevini završavali u logorima, a kada su mrtva tijela počela ometati kupače na plažama, otkriveni su „letovi smrti“. Osumnjičene bi ljevičare iz vojnih zrakoplova bacali u ocean. A što ako bi smaknuli majke i očeve? Država je imala hladno rješenje za „nezgodne nuspojave“ ovakvog masovnog istrebljenja svojih građana: djecu ubijenih jednostavno su podijelili obiteljima vojnika na usvajanje. 

Tijela koja je ocean okultne parapsihologije izbacio u vizije junaka romana Naš dio noći pojavljuju se upravo u ovakvom kontekstu, u dobu straha i klanja (saga započinje 1981. godine), gdje se ljudski i neljudski horor natječu za primat užasa. Dok država trguje djecom čije je roditelje pobila, a sotonistički ih kult iskorištava za svoje obrede, jedan paranormalno nadareni šestogodišnji dječak imenom Gustav sa svojim ocem Juanom, zgodnim plavokosim medijem, putuje od Buenos Airesa do slapova Iguazua, na sjevernoj granici s Brazilom. Putem susreću i izbjegavaju mrtve ljude, a pokušavaju izaći na kraj s tajnim Redom, koji komunicira s Tamom i želi pronaći recept za besmrtnost, što uz mnoge druge uznemirujuće body horror eksperimente podrazumijeva i ritualnu potrebu da se ljude muči i ubija. Argentinska je nasilna prošlost bila ne samo politički motivirana i intonirana, ona je u borhesovskoj viziji Mariane Enríquez ujedno i duhovna, zemlja potopljena obredima žrtvovanja, s oštricom u rukama elite koja je spremna na pakt sa smrću kako bi sačuvala vlastiti život. 

Od nasilja nema bijega. Udovac Juan Peterson čistokrvni je antijunak. Iako opisan kao bredpitovski model, srčani ga problemi i opće psihofizičko stanje drže na samom rubu života. Sina Gustava u isto vrijeme drži kao kap vode na dlanu, ali ga i zlostavlja, batinama pa i trenucima potpune hladnoće. Kao da misli kako će šamarima izbiti sebe iz vlastitog sina, svaki put kada se zabrinuto pronađe u njemu. U Našem dijelu noći, mrak je takav da je teško raspoznati pozitivce od negativaca, naročito kada saznamo da Juan radi kao medij za krvoločni kult milijunaša koji vodi obitelj njegove pokojne supruge Rosario. Kult želi Gustava, a Juan oštri očinske instinkte i pokušava to spriječiti pod svaku cijenu.

Bogataška obitelj pokojne Rosario utjelovljenje je argentinske visoke klase, koja je pod engleskim prezimenom Bradford u 19. stoljeću doputovala u Argentinu tražeći jeftinu zemlju i priliku za bogaćenje, što je i postigla „pljačkom, suradnjom s drugim moćnim ljudima i razumijevanjem toga koju stranu zauzeti u građanskom ratu“, kako otprilike poručuje autorica. Plantaže čaja i nekretnine napunile su im bankovne račune, ali su onda shvatili da postoji samo jedan način kako u njegovu punjenju i pražnjenju uživati vječno: kroz ekstazu nasilja prizvane Tame, zlog entiteta koji se pojavljuje kao crna izmaglica i reže prste svakome tko je pokuša dodirnuti. I da, hrani se ljudima, barem onime što ostane nakon što (figurativno) ljudi požderu jedni druge i sami sebe.

U ovom bunaru žanra, Mariana Enríquez demonstrira vještinu odmjerenog intelektualiziranja strave, zahvaljujući kojoj je i postala globalna senzacija. Naš dio noći roman je koji probija zidove horora i postaje jednostavno univerzalnim južnoameričkim suvremenim literarnim klasikom.