Učinio je sve što se učiniti moglo

Kao i mnogi iz moje generacije, za Dubravka Majnarića prvi put sam čuo u tinejdžerskoj dobi, kad sam ozbiljnije počeo slušati glazbu. U davna, analogna, manje kaotična doba, kad se činilo da sve teče sporo i da imamo vremena napretek, uroniti u muziku nije samo značilo kupovati ploče nego i čitati sve što piše na omotima albuma.

Legendarni glazbeni urednik Dubravko Majnarić / Snimio Robert Anić / PIXSELL

A na poleđini ovitka Jugotonovih izdanja sitnim je slovima, ispod popisa pjesama, glazbenika i producenta, bilo ispisano sljedeće: „urednik redakcije: Veljko Despot“, a dolje, u posljednjem retku: „glavni i odgovorni urednik: Dubravko Majnarić“. Mnogo godina kasnije koji bi se put susreli na Drugom programu Hrvatskog radija gdje je svakoga petka navečer slušateljima servirao golemu, četverosatnu krišku jazza – žanra koji ga je, uza sve druge zasluge i doprinose, ipak obilježio. Kroz svoj program, koji je nazvao Zvjezdana prašina, slušatelje je vodio karakteristično samouvjerenim, nazalnim glasom, uz precizne i profesionalno osmišljene najave. Bila je to „obična radijska zabavno-dokumentarna emisija“ koja se, kako je to 2014. sročio Siniša Škarica u obrazloženju nagrade Porin za Dubravkovo životno djelo, pokazala kao „smisao njegova života, njegova misija“.

Kao u slučaju svih kreativno radoznalih ljudi, karijera mu nije tekla samo jednim kolosijekom.

Rođen je 4. veljače 1936. u Delnicama, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Njegova glazbena naobrazba počinje u školskim danima tijekom kojih je svladao klavir i harmoniku. Premda je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao povijest, srce i razum očito su ga vukli u drugom pravcu, duboko u glazbu u kojoj je ostao do kraja. Počeo je svirati u studentskim danima, a na scenu je (na velika vrata!) ušao 1958. kao harmonikaš u orkestru Ive Robića u sklopu njegovih ljetnih angažmana na terasi opatijskog hotela Kvarner.

Podvuče li se crta, Majnarićev će se profesionalni život, kao što je sam rezimirao, odvijati u tri velike institucije: na Hrvatskom radiju, u Jugotonu (kasnije Croatia Recordsu) i u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Svaka od njih na svoj će način obuhvatiti pola stoljeća plodnog i svestranog djelovanja. Na mjesto glavnog i odgovornog urednika Jugotona, „najveće diskografske tvrtke na području Jugoslavije“, stupio je 1973. kada je glazbena industrija proživljavala zlatne dane, pa je u takvim propulzivnim okolnostima bilo još lakše održati potpunu uredničku slobodu i od izdašne zarade izdvajati i za manje komercijalne žanrove, poput klasične glazbe, strane i domaće. „Zanimljivo je da ste samo od prihoda od hita Ulica jorgovana Darka Domijana tada mogli sagraditi kuću“, otkrio je Majnarić Ivi Lovrec Štefanović u radijskoj priči Život u glazbi Hrvatskoga radija. S Majnarićem na uredničkoj poziciji Jugoton je pametno raspolagao s vlastitim financijama, vodeći računa o svim žanrovskim rukavcima, od narodne i zabavne glazbe do rocka i klasike. O svemu što je nosilo trajnu umjetničku vrijednost.

Kad je osjetio da je u diskografiji dao sve što je mogao, u eri njezine prve velike vinilne krize sredinom 1980-ih prihvaća ponudu za upražnjeno mjesto umjetničkog direktora Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, gdje je dočekao mirovinu. Ondje daje neprocjenjiv doprinos afirmaciji i promoviranju svježih talenata u sklopu ciklusa Mladi u Lisinskom, a od ostalih projekata uvijek je volio isticati koncertnu izvedbu Osme simfonije Gustava Mahlera, ostvarenu u suradnji s Muzičkom akademijom zagrebačkog Sveučilišta, te dakako, veliki comeback Vice Vukova koji je u jesen 1989. u dvorani održao osamnaest uzastopnih nastupa.

Godine 2003. odlazi u mirovinu, ali za čovjeka koji je ljubav prema glazbi pretvorio u profesiju to je samo značilo da će se nastaviti baviti onime što ga ispunjava i nadahnjuje. Davni odlazak u SAD, na Sveučilište u Kansasu, gdje se 1988. na polju uređivanja, tematskog koncipiranja i vođenja radijskog programa usavršio pod mentorstvom profesora i jazz-pjevača Dicka Wrighta, iskoristio je u vlastitome djelovanju u radijskom eteru. Primjerice, u legendarnoj emisiji Po vašem izboru, gdje se pokazala Majnarićeva fascinacija big bandovima i swingom (i sam je vodio mnoge velike orkestre, poput HRT-ova), ili pak u duljim radijskim formama kakva je bila cjelovečernja Zvjezdana prašina.

Itekako je – više nego mnogi drugi – bio svjestan uloge diskografije u ukupnom kulturnom krajoliku svake, pa i naše zemlje. S druge pak strane, radom u Lisinskom i na Hrvatskome radiju ostavio je trag neusporediv s bilo kime iz njegova naraštaja. Učinio je sve što se učiniti moglo. Valjda je zato, slijedom neke kozmičke pravde, mogao otići spokojno i mirno, u snu.