U iščekivanju Oscara

Kad u Dolby Theatreu u Los Angelesu na svečanosti 2. ožujka budu proglašeni dobitnici 97. dodjele unatoč svemu još uvijek najpopularnije i najutjecajnije filmske nagrade, valja se nadati da će u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma pozlaćenog „ćelavca“ Akademije filmskih umjetnosti i znanosti osvojiti hrvatski predstavnik Čovjek koji nije mogao šutjeti scenarista i redatelja Nebojše Slijepčevića. U tom slučaju, Oscar će predstavljati dragulj u kruni niza sjajnih nagrada koje je film osvojio, počevši od Zlatne palme u Cannesu preko Europske filmske nagrade za najuspjeliji kratkiš, kao i niza nagrada osvojenih na prestižnim domaćim i inozemnim festivalima poput onih u Melbourneu, Bukureštu i Rimu, te na Danima hrvatskog filma, na kojima je nagrađen za najboljeg glumca (Goran Bogdan), scenarij te u kategoriji etike i ljudskih prava. U vrijeme vođenja ovog razgovora film je bio nominiran i za iznimno uglednu nagradu César francuske Akademije filmske umjetnosti i tehnike, a ako Oscar i osvoji, to će biti ne samo najveći uspjeh hrvatskog filma od osamostaljenja, nego i najznačajnije priznanje nekom domaćem filmu upravo od Oscara koji je davne 1962. godine dodijeljen Dušanu Vukotiću za animirano remek-djelo Surogat.

Snimio Boyer David / ABACA / PIXSELL

Čestitam na Zlatnoj palmi, Europskoj filmskoj nagradi i ostalim nagradama i priznanjima koja je vaš film već osvojio, kao i na nominacijama za Oscar i nagradu César! Na početku pitanje koje vam je, vjerujem, tijekom posljednjih nešto više od mjesec dana često postavljano: kako se osjeća autor filma nominiranog za Oscar?

Osjećam se zadovoljno, ali i pomalo zbunjeno. Naime, Oscar budi ogroman medijski interes za film, i posljedično, za mene. Nisam navikao na svakodnevne pozive novinara, na to da mi nepoznati ljudi prilaze na ulici i čestitaju. Srećom, to neće dugo trajati. I bez nominacija život mi je poprilično ispunjen: završavam novi kratkometražni dokumentarac i scenarij za dugometražni film, a tu su i svakodnevne obaveze na mom redovnom poslu u Zagreb filmu, pa rad sa studentima… Sve u svemu, veselim se dodjeli Oscara, ali se veselim i tome što će uskoro cijela ova gungula proći.

Oscar je najzvučnija filmska nagrada, za nju znaju i oni koji vrlo površno prate film. Istovremeno, Oscar je nagrada koja se možda i najviše osporava, zbog različitih razloga, od estetskih preko političkih do interesnih. Kakvo je vaše mišljenje o Oscaru, generalno kao o filmskoj nagradi?

Neću otkriti toplu vodu ako kažem da je Oscar zapravo distributerska nagrada. U SAD-u je film profitabilna djelatnost, ozbiljan biznis koji nekima donosi veliki profit, i Oscar je u prvom redu marketinški događaj koji služi povećanju prodaje tog proizvoda. E sad, ja osobno ne vidim ništa loše u tome. Film je zadnjih desetljeća izgubio važnost kakvu je imao u 20. stoljeću, a taj je fenomen još izraženiji u malim zemljama poput naše, i kod mlađe publike. Više skoro i ne postoje lokalne filmske zvijezde, film je izgubio na važnosti, tako da je za mene sve što povećava vidljivost filma dobrodošlo. Istina je da Oscar vrlo često dobiju prosječni filmovi, no nije to najbitnije. Bitno je da se pažnja publike skrene i na neka ozbiljna djela koje mogu pokrenuti društveni dijalog. Kad pogledate samo filmove koji su prošle i ove godine bili nominirani, stvarno ima vrlo zanimljivih djela: Zona interesa, Jedina zemlja, Anatomija pada, Emilia Perez, Anora…

Koliko nominacija za Oscar može pomoći ne samo većoj „vidljivosti“ i široj valorizaciji vašeg filma, nego i međunarodnoj afirmaciji vas kao autora?

To i jest svrha svake nagrade, pa tako i Oscara, odnosno nominacije za njega. Film, naravno, nije sport, nije neka egzaktna disciplina u kojoj se može preciznim sustavom mjerenja utvrditi koji je naslov bolji, a koji lošiji. Kad ne osvojim neku nagradu, ne mislim da je zbog toga moj film slabiji od drugih, jednako kao što ne mislim da je bolji kad je osvojim. Nagrade služe upravo tome da se njima skrene pozornost na neki film. Znam kako žiriji rade, jer sam često i sam bio u njima. Nagradi se film za koji se smatra da bi inače možda prošao nezamijećen, a svojom kakvoćom to ne zaslužuje. Tako da nagrade svakako pridonose „vidljivosti“ filmova, sigurno pomažu i meni u financiranju daljnjih projekata, tako da je sjajno osvojiti nagradu. Ali to nije cilj nekog filma. Cilj je da on bude gledan, da dopre do publike, da na nju ostavi određeni dojam, napokon i da ga netko zapamti kao vrijedno životno iskustvo. Ovo posljednje mi je i najvažnije u filmskom radu. Najveća pohvala koju mogu dobiti jest kad mi netko kaže da je gledao neki moj film, da je razmišljao o njemu i da ga se sjeća godinama kasnije. Dakle, da je moj film na neki način utjecao na njega. To je nagrada koju smatram najvrednijom i najiskrenijom.

Film Čovjek koji nije mogao šutjeti temelji se na istinitom tragičnom događaju iz rata u BiH krajem veljače 1993. godine, i na sudbini Tome Buzova, umirovljenog časnika JNA podrijetlom iz Hrvatske. On je tada ubijen s još 19 ljudi, muslimana ili onih za koje se posumnjalo da su muslimani. Na temelju čega ste zaključili da je ta priča pravi materijal za kratki igrani film?

U toj sam priči vidio univerzalnu situaciju koja se može prenijeti iz tog vremena u bilo koje drugo vrijeme i kontekst. Tom idejom vodili smo se u radu na filmu. On se po scenografiji i radnji formalno odigrava 1993, ali u njemu se mogu prepoznati suvremeni gledatelji iz čitavog svijeta. Zlatna palma i Europska filmska nagrada, pa i nominacije za Oscar i nagradu César, to su i potvrdile. Ključna je ta univerzalna i izvanvremenska komponenta priče. Zahvaljujući njoj će i tragična sudbina Tome Buzova, koja uistinu zaslužuje biti upamćena i koja je itekako nadahnjujuća, doći do velikog broja ljudi. Upravo nam takve priče danas trebaju. One koje vode pomirenju, koje smanjuju tenzije među narodima, jer živimo u vremenu u kojem su te tenzije sve izraženije.

Čovjek koji nije mogao šutjeti nominiran je za Oscar
u kategoriji najboljeg kratkometražnog filma

Koliko je trajala realizacija filma, i je li bila zahtjevna s financijske, odnosno produkcijske, i organizacijske strane?

Bila je zahtjevna. Priča se formalno, makar scenografski i kostimografski, zbiva u prošlosti, a svi koji se bave filmom znaju da su projekti koji se odigravaju u nekom periodu koji nije sadašnjost uvijek zahtjevniji. Zbog toga što se na neki način moraju proizvesti i autentična lokacija, i kostimi, i niz scenografskih detalja, a sve je to podiglo cijenu filma. S producentima Katarinom Prpić i Danijelom Pekom iz kuće Antitalent imao sam dogovor da ćemo film napraviti sa svime što je potrebno, bez obzira na sve otegotne okolnosti, ili da ga nećemo raditi. Odlučili smo da u realizaciju nećemo krenuti s polovicom proračuna, koliko smo dobili od HAVC-a, tako da je na njima bila velika odgovornost da prikupe ostatak potrebnih sredstava. To je trajalo godinama, ali je uspješno ostvareno na način da je film međunarodna produkcija. To, pak, podrazumijeva i međunarodnu ekipu, jer svaka država postavlja uvjete za neke svoje kreativne uloge u njega. Dakle, ne samo da sudjeluju financijski, nego zahtijevaju i dio svoje autorske ekipe. Tako smo uključili bugarske majstore zvuka i majstoricu maske, direktora fotografije iz Slovenije, francuskog glumca Alexisa Manentija... No svi su oni dali dodatnu kakvoću filmu, jer je redom riječ o sjajnim profesionalcima koji su nam već tijekom rada film ne samo učinili univerzalnim, nego nam i omogućili da naslutimo kako bi međunarodna publika mogla reagirati na njega. Naravno, i logistički je bilo zahtjevnije okupiti ih sve u Hrvatskoj tijekom četiri dana snimanja.

Možda i najveći izazov bilo nam je pronalaženje lokacije za snimanje. Film se čitav odigrava u vagonu, koji je trebao izgledati kao iz 1993. godine, a takvih vagona u Hrvatskoj više nema, bez obzira što nam tijekom vožnje vlakom može izgledati drugačije (smijeh). Srećom, u propaloj tvornici Gredelj pronašli smo vagon koji je bio spreman za rezalište. Više nije u voznom stanju, oštećen je na više mjesta, u njemu nije bilo ni električne energije ni instalacija. Zbog toga smo ga najprije morali popraviti i obnoviti, a potom riješiti problem kako ga dovesti na filmski set. Nije se mogao dovesti prugom, i to na lokaciju koja je morala izgledati kao postaja Štrpci u BiH, gdje se zločin dogodio. Budući da je to mjesto visoko u planini, na otvorenom prostoru, pronašli smo kompromisno rješenje i snimali na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Izabrali smo peron na kojem se inače peru vagoni, i to se pokazalo odličnim. Južni prozori vagona gledali su na šikaru i srušeni zid, i to je izgledalo autentično, baš kako nam je i trebalo.

Glavnu ulogu, jednog od putnika u vlaku, tumači Goran Bogdan. Njegovo je lice intenzivno u krupnom, a njegov lik u bližem planu. Nemoguće je zamisliti film s bilo kim drugim u glavnoj ulozi.

Angažiranje Gorana Bogdana bila je prva odluka koju sam donio u razradi filma. On mi je bio prvi izbor, jer ni ja nisam mogao zamisliti nikoga drugog. Njegova je uloga bila iznimno zahtjevna. Čitav film leži na njegovu krupnom planu, na mimici njegova lica. Većinu zbivanja promatramo kroz njegove reakcije na njih, kroz to kako se ona odražavaju na njegovu licu. Pritom se i njegov lik mijenja u vrlo kratkom roku. U svega 13 minuta on proživljava niz emocija i doživljava iskustvo koje će ga zauvijek promijeniti. Bogdan je to sve morao odglumiti bez reza, bez ikakvih trikova, u krupnom planu. Za glumca je to vrlo teško, ali znao sam da Goran to može. On me s druge strane uspio pozitivno iznenaditi i svoju ulogu podići uistinu u nebeske visine. Mislim da je on najzaslužniji za uspjeh filma.

Vješto se poigravate očekivanjima gledatelja. Budući da glavnu ulogu tumači Goran Bogdan, i s obzirom na to kako se on ispočetka ponaša, izgleda kao da je on taj čovjek koji nije mogao šutjeti. Ali ipak nije...

U tome je bila ideja čitavog filma. Da s jedne strane stvorimo lažna očekivanja kod gledatelja, da se oni mogu identificirati s nekim tko ipak nije junak. Mislim da je to i najpoštenije, jer svi se mi volimo zamišljati kao nekakvi junaci, pogotovo dok gledamo filmove. Identificiramo se s herojima, dok u stvarnosti možda ne svi, ali većina nas, shvaća da smo ipak nešto drugo. Stvarnost je često mnogo tragičnija nego ono što vidimo u filmovima. Gledatelje smo željeli nagnati upravo na to, da razmisle o svojim životnim postupcima i zapitaju se što bi oni napravili u konkretnoj situaciji.

Pravog „čovjeka koji nije mogao šutjeti“, dakle Tomu Buzova, tumači srbijanski glumac Dragan Mićanović. Njega, među ostalim, znamo i po ulogama u nekim hrvatskim filmovima: u Terezi37 Danila Šerbedžije i Tragovima Dubravke Turić, koji su bili prošlogodišnji hrvatski kandidat za Oscar. Na temelju čega ste njega izabrali za tu ulogu?

Znao sam za Dragana iz ta dva filma, i imao sam vrlo visoko mišljenje o njemu. Ali presudile su radne snimke tada novog filma Danila Šerbedžije, koje mi je prikazao. To je bio film Dražen, u kojem Mićanović glumi važnu ulogu Draženova oca Jole Petrovića, i to radi maestralno. Na osnovi tih isječaka postao sam siguran da je upravo on glumac kojeg sam tražio.

Dramski izuzetno važan lik je i vojnik koji putnicima pregledava dokumente. On je pripadnik srpske paravojne postrojbe, tumači ga francuski glumac Alexis Manenti. Ta uloga je odlična, vrlo uvjerljivo prijeteća i obilježena agresivnošću koja se stalno naslućuje. Kako ste došli do njega?

Alexis je već glumio s Goranom Bogdanom, u seriji Posljednje pantere, u kojoj je tumačio važnu ulogu, kao i u sjajnoj triler-drami Jadnici redatelja Ladja Lya. Zanimljiv je i detalj da je suscenarist tog filma. Među koproducentima našeg filma je i francuska tvrtka Les Films Norfolk, i producentica iz te tvrtke Noëlle Levenez predložila mi je da za jednu od uloga uzmem Alexisa. Ono što tada nisam znao jest da je Alexisu majka podrijetlom iz Rijeke, da je on u djetinjstvu ljeta provodio u Hrvatskoj i da je naučio razmjerno tečno govoriti hrvatski. Kad sam to doznao, bio sam oduševljen. Na temelju filma Jadnici znao sam da je fantastičan glumac, ali i da savršeno odgovara za vrlo tešku ulogu u mom filmu. Putem Zooma obavio sam razgovor s njim, i uvjerio se da tečno govori hrvatski jezik, s blagim francuskim naglaskom. To me nimalo nije smetalo, jer znamo da je u ratovima u bivšoj Jugoslaviji sudjelovalo mnogo plaćenika iz svih krajeva svijeta, kao i dosta pripadnika Legije stranaca. Štoviše, to je njegovu liku davalo određenu dozu misterije, što mi je također odgovaralo. S druge strane, njegova glumačka izvedba, ta prigušena agresija, uistinu je zastrašujuća. U scenariju je njegov lik bio napisan kao verbalno agresivniji. Ali smo tijekom proba otkrili da je to posve nepotrebno, jer Alexis nosi snažnu glumačku energiju koja je odraz velikog umjetničkog talenta, tako da smo zaključili da mu jednostavno možemo maknuti sva „verbalna pomagala“ a da nimalo ne izgubi od te prijeteće agresivnosti. Naprotiv, čak je i opasniji, strašniji. Što je tiši, to je opasniji. Probali smo i malo glasnije varijante njegove izvedbe, da bismo shvatili kako postaje jeziv upravo kad je naizgled pristojan.

Tu je i nekoliko sporednih glumica i glumaca: Silvio Mumelaš, Priska Ugrina, Lara Nekić, Dušan Gojić, Robert Ugrina i još neki. S obzirom na ograničenost prostora u kojem se film odigrava, to je jedan kupe u vlaku, ovo je film koji ponajviše ovisi upravo o glumcima i njihovim interakcijama.

Da, s obzirom na to da je u kratkom filmu važan svaki kadar, svaka gesta i sitnica. Tako je pogotovo u priči kao što je ova, u kojoj se sve iščitava iz mimike, jedva zamjetnih pokreta i malih detalja. Zbog toga je ključna odluka bila kako ćemo napuniti taj kupe, odnosno koje ćemo likove i glumce smjestiti u njega. U ovakvome filmu svačija uloga je bitna, pa to vrijedi i za Silvija Mumelaša. On tumači mladog Milana, koji kod sebe nema dokumente i mogao bi biti odveden s ostalima. Silvio s Bogdanom, Mićanovićem i Manentijem zatvara dramski četverokut filma, u kojem se praktički odvijaju sva zbivanja. Dugo sam tražio glumca za ulogu Milana, svoje casting vrpce poslalo mi je 20-ak mladih glumaca. Zadao sam im jednu scenu koje nema u filmu, duga je otprilike karticu teksta, i stiglo je više itekako zanimljivih izvedbi. U Hrvatskoj je uistinu vrlo mnogo odličnih mladih glumaca. Silvio me „kupio“ nakon što sam pogledao po prilici 30 sekundi vrpce koju mi je poslao, i to najviše autentičnim prikazom straha. Bez ikakvih glumačkih pomagala vidite čovjeka koji se boji. Pred kamerom je to ponovio još bolje, i na taj način iznimno doprinio filmu.