Sjećanje na profesora

Vladimir Kranjčević (1936–2020) / Snimio Damil Kalogjera

Dakako da znam: ima toliko drugih starijih i već davno umrlih zaslužnika u Hrvatskoj o kojima na njihovim adresama nema nikakva znaka, a Vladimir Kranjčević – pijanist, ali najpoznatiji kao zborovođa i dirigent – umro je 2020. godine, pa se s postavljanjem spomen-ploče na njegovu adresu može još pričekati. No kako sam u prošlom Vijencu pisala o Marijani Radev, Kranjčević se prirodno navezuje na nju.  U njihovim životima bilo je nekoliko sudbonosnih susreta koji su ih obilježili, pa stoga tekst o Kranjcu (kako smo ga zvali u IV. gimnaziji, gdje je i meni davnih ­1960-ih predavao Glazbeni odgoj) slijedi nekako logično. Već sam rekla da ću ovaj niz početi s ljudima koje sam i osobno poznavala, a kod prof. Kranjčevića pisala sam i maturalnu radnju (o Beethovenu), no i prije sam ga viđala na kazališnoj galeriji (dok je još postojala, a postojala je do tzv. obnove 1967. godine, poslije je više nije bilo), pa mi je bilo silno zanimljivo da maturalnu radnju pišem kod čovjeka kojega sam preko gledališta gledala sa ženske galerije na istom poslu – uživanju u kazališnim predstavama (tada mi ni višesatno stajanje nije padalo teško). Dakako, kako sam rasla, susretala sam ga i na drugim, „ozbiljnim“, mjestima, čak smo na postumnom dvostrukom CD-u Marijane Radev i surađivali. 

Zgrada u Ulici Natka Nodila nedaleko križanja Šubićeve i Zvonimirove ulice / Izvor Google

Vladimir Kranjčević rođen je 21. studenog 1936. u Zagrebu, a istoga dana (samo 1913. godine) rođena je i Marijana Radev. Umro je 9. veljače 2020. u Odri, u Domu za starije i nemoćne, no na takve ustanove obično ne stavljamo spomen-ploče, jer su u njima umrli mnogi, pa sve te ploče ne bi ni stale na zidove. Za njega je važan podatak i da je dio života proveo u Križevcima (odatle i titula počasnoga građanina Križevaca), dio i u Beogradu, no ipak je glavninu proživio u Zagrebu, u Ulici Natka Nodila 1, pa ako tko bude razmišljao da mu se postavi spomen-ploča, trebala bi biti na toj adresi.

Nakon studija klavira kod prof. Ladislava Šabana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu spremao se za klavirskoga solista, no jedna ozljeda ruke uputila ga je na drukčiji put – onaj dirigenta. Tu je pak disciplinu studirao kod Slavka Zlatića, Vojislava Ilića i Igora Markeviča. Najprije se 1960. zaposlio kao profesor u osnovnim i srednjim školama u Zagrebu, u Muzičkoj školi „Vatroslav Lisinski“ radio je od 1972. do 1976, a od 1978. na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je od 1995. bio redovni profesor, a od 2014. profesor emeritus. Otkrio je i pratio veliki talent tenora Krunoslava Cigoja, svojega učenika u IV. gimnaziji, kojega je ne samo podupirao nego i osobno pripremao za veliku opernu karijeru.

Vladimir Kranjčević bio je vrlo agilan u osnivanju i vođenju raznih ansambala i/ili festivala; tako je bio utemeljitelj i umjetnički voditelj Varaždinskih baroknih večeri  (1971–1993), a od 1994. do 2006. i njihov ravnatelj. Bio je i ravnatelj Opere HNK u Zagrebu (1994–2002), dirigent Mješovitoga zbora HRT-a (1976–1982), Simfonijskog orkestra HRT-a (1983–1988) i RT Beograd (1988–1991), Zagrebačkih madrigalista (1980–1985), a od 1988. i Oratorijskoga zbora crkve sv. Marka u Zagrebu, Cantores Sancti Marci. No mislim da ga široka publika najviše pamti kao zborovođu Studentskoga kulturno-umjetničkog društva „Ivan Goran Kovačić“ (1974–1987), gdje su kroz njegove ruke prošle tisuće zboristica i zborista, koji su mu i dobrano nakon njegova umirovljenja odavale poštovanje koncertima u njegovu čast – jednom takvom i sama sam prisustvovala u zagrebačkoj isusovačkoj crkvi u Palmotićevoj, kad su se na koncertu okupili također odavno umirovljeni članovi zbora, izvodeći mnoge skladbe iz njihova negdašnjeg repertoara. Kako je njihov stari profesor pratio koncert iz prvoga reda, svi su se vidno trudili da što bolje izvedu one kompozicije koje ih je on nekoć učio i s kojima su proputovali dobar dio svijeta.

Za svoj predani rad Vladimir Kranjčević primio je mnoga priznanja i nagrade, ukupno njih desetak. Respektabilan je njihov niz: Porin, Nagrada Vladimir Nazor, Nagrada Milka Trnina, Nagrada grada Čakovca Josip Štolcer Slavenski, Nagrada Jurica Murai, Nagrada Vatroslav Lisinski HDS-a, Nagrada za životno djelo Lovro pl. Matačić, Kantor, zatim nagrade Grada Varaždina i Grada Zagreba te odličja Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Red hrvatskoga pletera.

No uza sve te nagrade i odličja, ja ću se vratiti Kranjčevićevu prvom pozivu – onom klavirista – kada je bio klavirska pratnja i Marijani Radev na njezinu posljednjem solističkom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu 1971, izvodeći prekrasan ciklus Roberta Schumanna Ljubav i život žene. Marijanu je pratio doslovno do njezine smrti 1973, jer je upravo s njom uvježbavao program za Varaždinske barokne večeri. Marijani je na probi pozlilo i iste je večeri (17. rujna 1973) umrla u Vinogradskoj bolnici od izljeva krvi u mozak. Vjerni Kranjac ostao je uz nju od studentskih stajanja na galeriji HNK u Zagrebu, potom u mnogim zajedničkim projektima, sve do njezina doslovno posljednjeg daha. Drago mi je što smo on i ja (kao bivši profesor i učenica) uspjeli sudjelovati u objavi dvostrukoga CD-a Marijani u čast prigodom 100. obljetnice njezina rođenja, 2013. godine. Sve što pamtim o dragom profesoru Kranjčeviću prožeto je, naravno, glazbom. I to onom izvrsnom i izvrsno vođenom.