Riznica fideističke duhovnosti

Svojom novom knjigom Per crucem ad lucem Tomislav Milohanić, poznati istarski pjesnik, pripovjedač i putopisac, nastavlja promicanje zavičajne istarske tradicije posvećene autonomnom, osebujnom čakavskom idiomu. U stazositnicama Cvjetne staze Galileje (2006), u knjizi pjesmotvora P. S. Dodir svjetlosti (2009) te u proznim zapisima i crticama Satkan od zemje i svjetla (2009) izriče svoju posvećenost istarskoj bašćini koja s knjigom Deštini i znamenja (2011) i najnovijom Per crucem ad lucem (2024) oduhovljuje autentičnu povezanost s posebnim vizurama fideističkog autorova promišljanja svijeta i života:

Istarski ogranak DHK, Pula, 2024.

„Dirljivo je uroniti u slojeve sebe, u tajanstvenu arheologiju duše“, napisat će pjesnik Tomislav Milohanić. Odabravši znakovite i čovjekoljubne cikluse za svoju oduhovljeno komponiranu knjigu (Zaranjanja, Pripovijetke, Štorije, Ćakule pod ladonjon, Ćo moj, Post festum & scriptum), pjesnik i prozaik Tomislav Milohanić osmislio je nadahnutu stvaralačku riznicu koja obogaćuje specifičnim vizurama i osebujnim altruizmom:

„Dok gazim po znanim stazama ili po sličnim stopama, po znanim zakutcima zavičaja i po arkadiji djetinjstva, vrijeme moje opet procvjetava, opet bubri i klasa obećavajući zrenje u mojim mislima i nanovo proživljenim osjećajima.“ (Izgubljeno i nađeno vrijeme)

Dinamični prozni zapisi oduhovljuju prošlost, duhovito oživljavaju sadašnjost. Vitalni čakavski izričaj živi svojim životom. Imaginacija čakavskih sintagmi je slojevita i slikovita. Autorova imaginativna pripadnost čakavskom idiomu oblikuje ustrajnu žudnju za životom. „Lipo je sve to skrojeno, složeno, skumbinano“, promišlja autor u crtici Sopac Nadalin i njegov deštin:

„A čovik se glože za grudu zemje, za šaku zrnja, za kilu žira. Prodaje poštenje za gram zlata. – Kad bi se čovik već boti frma i promislija, ne bi bilo toliko slabega na ten svitu. Sve bi boje i lipje bilo.“

Duhovno uporište našeg pjesnika njegov je fideistički odnos prema svijetu, njegova vjernost Stvoritelju. U tome je on svoj. On je u takvom nadahnuću našao „kus sebe“. Simbolika naslova Po križu do svjetla (Per crucem ad lucem) bogatstvo je Milohanićeve stvaralačke riznice. S respektom otvaramo pjesnikovu riznicu koja oduhovljuje smisao života, jednostavnost i čaroliju dobrote i smjernost življenja:

„Sve ča je življenje nosilo na križa i hrbat sejaku naprtilo, moralo se naprid nositi:

 vrh do vrha / voganj / šajeta / grota / korenje / vrhi u nami / na vrh vrha / spasenje.“ (Svitlo Vazma)

Lirska tankoćutnost osmišljena u ciklusu Pripovijetke ogleda se u nadahnutim opisima pejzaža, neponovljivog istarskog nukleusa. Pjesnik odabire riječi, bdije nad njima. Skrovite dimenzije poetske intimnosti blago su i utočište. Riznica koja pomaže živjeti. Memoarsko obnavljanje djetinjstva živi u poetici zavičaja, to je zaljubljenost u istarski krajolik i neponovljiva komunikacija s čistoćom doživljaja:

„Usred livade ugledah dva posebna, neobična, rijetka cvijeta orošena kapima bisernim, poklonjena zemlji. Pomilovah ih s ganućem. O, koje krasote! Imao sam osjećaj kao da su sad izronili iz zemlje, meni na dar. Klanjaju se, i ja im se klanjam.“ (Uskrsno jutro)

Dijaloška forma objavljenih crtica i zapisa (Pripovijetke) i moguća scenska uprizorenja (Štorije) samo su vjernost ravnoteži pod osunčanim istarskim nebom. Sve po mjeri pjesnika:

„Put je dug, nema kraja. Ali glavno je da se putuje. Glavno je da se voli. Opijati se treba zanosom, poezijom, ženom, srećom i bajkom. Živim i volim – opijen poezijom!“ (Skice za portret)

Tako kazuje pjesnik Tomislav Milohanić. A mi se vraćamo njegovoj knjizi Per crucem ad lucem.