Privid života, pusta zemlja

Franjevački ljetopisi, kao dio starije hrvatske književne tradicije u Bosni i Hercegovini, inspirirali su Ivu Andrića da stvori sjajne novele okupljene u tzv. fratarskom ciklusu i roman Prokleta avlija. A zanimljivo je da tom Andrićevu sada već davnom otkriću intrigantne građe i stilskih postupaka nisu odoljeli ni neki od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca koji dolaze iz susjedne države – bit će dovoljno da spomenem Josipa Mlakića, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića. A budući da će u ovom tekstu biti govora o Mlakićevu novom romanu Rekvijem, čiji se prvi dio veže i uz franjevačku ljetopisnu prozu, valja podsjetiti da je ovaj pisac u intertekstualni dijalog s ljetopisom zakoračio još u svom romanu Tragom zmijske košuljice (2007), a u neku ruku ogledao se u tome i u romanu Na Vrbasu tekija (2021).

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2024.

Roman se sastoji od dvije knjige: prvoj je naslov Rekvijem („posuđen“ je i romanu kao cjelini, pa se može reći da njegovo značenje – misa za mrtve, misa zadušnica – izražava opći ton djela), a drugoj Južnije od raja („raj“ je kolokvijalna oštra ironija za Njemačku, odnosno druge bogate zemlje u koje Hrvati odlaze na težak rad, a izraz „južnije“ označava Bosnu, u kojoj je situacija zapravo neizdrživa pa se u „raj“ – mora). Između zbivanja opisanih u te dvije knjige vremenski je razmak od oko tri stoljeća. U prvoj, koja je „temeljni“ uvod u drugu, ključna je godina 1697. kada princ Eugen Savojski, čuveni austrijski vojskovođa, samo mjesec dana nakon velike pobjede kod Sente nad golemom vojskom turskog sultana Mustafe II, odluči krenuti u pohod na Sarajevo. Austrijska je vojska usput rušila, palila i ubijala sve što joj se našlo na putu, a Sarajevo je temeljito opljačkano, razoreno i spaljeno. No zbog straha od dolaska oštre bosanske zime, Austrijanci su se već nakon tri dana počeli povlačiti, odnoseći veliki plijen i uništavajući ono što je ostalo čitavo prilikom njihova upada u Bosnu. Kad je vojska prešla Savu, s njima je Bosnu napustio golem broj katoličkog stanovništva. U igri su ove brojke: na prostorima današnje BiH prije pohoda Eugena Savojskog živjelo je oko 130 tisuća katolika (Hrvata), a prema nekim podacima, iz Bosne je ukupno otišlo oko stotinu tisuća katolika. Tako su od najveće etničko-religijske skupine preko noći postali najmanja.

Autor kaže da je glavninu podataka o pohodu crpio iz Dnevnika vojnog pohoda na Bosnu Eugena Savojskog. Vojskovođa piše da kršćani dolaze u grupama, traže zaštitu, žele napustiti zemlju i poći za njima, a on se nada da će sve kršćane u zemlji moći odvesti preko Save. Bosanski Hrvati očekivali su Austrijance s oduševljenjem, kao osloboditelje, ali kad su vidjeli što se sve oko njih zbiva, mnogi su se našli u nedoumicama. Razlozi ovog vojnog pohoda ni do danas nisu poznati, ali, kaže pisac, zašto se ne bi moglo reći i da je posrijedi geopolitika, u kojoj su mali narodi uvijek na gubitku (a tu su se borila dva velika carstva, Austrija i Turska). Moguće je da je krajnji cilj te vojne akcije bio izvući katolike iz Bosne i naseliti ih u slavonskim prostorima koji su nakon oslobođenja tih krajeva od Turaka bili prazni. Ali što god, pisac smatra da je to bila „tragedija biblijskih razmjera“. Mlakić je to veliko, životno pitanje katoličkog stanovništva koje se moralo riješiti gotovo u hipu (pripovjedač, doduše u manjoj mjeri, govori i o dilemama pravoslavaca, židova i muslimana u toj kaotičnoj situaciji) izložio vješto i uvjerljivo uvodeći mnoštvo individualnih glasova, motiviranih njihovim društvenim, socijalnim, religijskim statusom, psihičkim stanjem, moralnom osjetljivošću. Zanimljivo su oblikovani likovi franjevaca u Kraljevoj Sutjeski, osobito ljetopisca fra Stjepana Begića (razmišljanja o smislu ljetopisa i ljetopisaca) i glazbeno nadarenoga fra Nikole Žilića koji svira na violini što ju je dobio od majstora iz Cremone.

„Vrijeme sadašnje“ u drugoj knjizi godina je 2018, kad se u Rusiji održavalo Svjetsko nogometno prvenstvo na kojem je Hrvatska igrala polufinale s Engleskom. U nekom umirućem, gotovo potpuno napuštenom selu u srednjoj Bosni preostali Hrvati burno proslavljaju golove reprezentacije, a sutra će se zatvoriti škola jer će jedine tri obitelji sa školskom djecom otići u Njemačku budući da u Bosni nema posla i mogli bi umrijeti od gladi. U selu koje je nekad imalo pedesetak kuća i u kojem je bujao život, ostat će jedino starac Ivo Rajič, koji privid života u mjestu održava večernjim paljenjem žarulja na nekoliko kuća, košnjom trave u dvorištima i povremenim provjetravanjima. Njega na životu održava uporna, dugogodišnja potraga za posmrtnim ostacima sina, ali u času kada dozna gdje mu je grob, on gubi smisao postojanja. Glavni likovi i jedne i druge knjige – fra Stjepan iz prve i starac Ivo iz druge – završavaju u samoći i s mišlju na smrt, a u romanu postoje i drugi paralelizmi koji precizno zatvaraju ovu užasnu spiralu smrti.

U razgovoru za tportal na pitanje je li Rekvijem samostalan roman ili je dio nekog većeg projekta, Mlakić je rekao da je posrijedi samostalno književno djelo, ali se može dovesti u vezu s njegovim već dovršenim romanom Povratak Josipa Filipovića koji će biti objavljen ove godine, a također se bavi Bosnom, pa ih smatra „nekom vrstom bosansko-hrvatske duologije“. Ali osobito mi je bio zanimljiv jedan gotovo šokantan podatak što ga je Mlakić iznio, a odnosi se na njegov radni elan: povrh svega spomenutog, on ima još četiri dovršena romana. Četiri!?