Prekrasna žena iz prekrasnog grada

Divljenje ispunjeno suptilnom dozom ismijavanja i pretjeranog misticizma, vječiti sukob ljepote i banalnosti života, realnosti i sanjarenja. Redaju se mudrosti, gotovo poslovice u pjesničko-filozofskim konstrukcijama dijaloga, preko ironije do izboja jakih emocija. U posljednjem uratku Paola Sorrentina, naslovljenome prema sireni koju grčka mitologija povezuje s nastankom i imenovanjem grada Napulja, Parthenope, po prvi put je središnji lik ženska osoba. Svi su se njegovi dosadašnji radovi vrtjeli oko karaktera i života muškarca.

Jeste li svjesni razaranja
koje vaša ljepota nosi?

Film Parthenope još je jedna oda njegovu rodnom Napulju, vizurama morskog plavetnila, ali i pogleda na grad s morske strane. Grandiozni crkveni interijeri obasjani toplom rasvjetom, koje talijanski redatelj i scenarist iznimno voli koristiti u dizajnu svojih mizanscena, kontrastirani su trošnim starim prostorima u raspadanju. Vizualno je ovaj film, kako to obično i biva kad govorimo o njegovom opusu, zadivljujuće, precizno konstruirano ostvarenje, jer njegove su kompozicije kadrova uvijek besprijekorno dotjerane.

Ne možeš biti sretan na
najljepšem mjestu na svijetu.

Opredijelivši se za film kao studiju ženskog karaktera, ženi koja u mistici svog savršenstva želi ostati netaknuta redatelj prilagođava mnoštvo svojih umjetničkih odluka. Žena je to koja čitav život nosi obiteljsku traumu, ali čija ljepota, istančana senzitivnost, duboka tuga i odlučnost u samoći rijetko koga ostavljaju bez reakcije. Vjerojatno je zbog toga film ritmički nešto sporiji nego što smo navikli kod Sorrentina, posebno u prvoj polovici. Druga polovica dobiva veći emotivni zamah, kako je Parthenope (u mladenačkoj i srednjoj dobi glumi je Celeste Dalla Porta) stasala. Zadnja trećina (film ukupno traje 136 minuta) predstavlja životnu i emotivnu zrelost lika Parthenope. U starijoj dobi glumi je Stefania Sandrelli.

Ženi koja u mistici svog savršenstva želi ostati netaknuta redatelj prilagođava mnoštvo svojih umjetničkih odluka  / Snimio Greg Williams Hollywood Authentic / MCF

Unatoč svemu, ovaj sugestivno režiran film ne dostiže Veliku ljepotu, prije svega svojom osnovnom premisom, budući da nema dovoljno jaku scenarističku potku. No, u mnogočemu, a posebice u veličanju ljepote kao i neizrečenog, upravo tom filmu pokušava biti na tragu ili nešto poput tematsko-idejnog produženja, a ima i natruha Sorrrentinovih filmova Božja ruka i Mladost.

Redateljevih omiljenosti u kadru, kao i u priči, ne manjka. Snimke pompoznog hodanja mladih žena dok se na njima vijori lepršava odjeća, koje koristi usporene, grupna večera –druženje na verandi gdje se svi doimaju čudacima dok prikrajkom oka kibiciraju jedni druge, čudnovati odnosi stečeni u hotelima ili resortima samo su dio niza. Još jedan njegov često viđen usputni standard, sportski događaj, ovdje su navijači SSC Napolija, njihova živa pjesma i bubnjevi, a lik mentalno poremećene osobe ovaj je put nešto drugačije konstruiran kao karakter i vizualna pojava.

Silvio Orlando u ulozi strogog, dosljednog profesora antropologije, dobričine Devota Marotte koji ju je mnogočemu naučio, jedini je lik koji reagira na nešto unutar Parthenopine duše, ne samo na njezinu fizičku ljepotu. Njihov prvotni dogovor oko međusobnog nezamjeranja dobra je početnica za razvoj odnosa prepunog povjerenja, koji je Parthenope za života uspjela razviti samo s njim.

Još sam premlada da bih shvatila
te profinjene stvari.

Montažno kao i zvučno s osjetno manje oštrih prijelaza u novu atmosferu i manje žustrijih pokreta kamerom, sugeriraju se profinjenost i dubina, no one nisu potkrijepljene razvojem karaktera. Montažer je Sorrentinov poznati suradnik Cristiano Travaglioli, autor svih njegovih dugometražnih uradaka nakon Diva, a skladatelj originalne glazbe također je njegov dugogodišnji suradnik Lele Marchitelli. Snimateljica, kao i u Božjoj ruci, rođena je Napuljka Daria D’Antonio.

Odavno proslavljeni Sorrentinovi likovi koji ne rade ništa i nisu motivirani, dok su samozatajni u ostvarivanju svojih često nejasnih ciljeva, uspijevaju nas očarati, uz pomoć vizualnih draži. Uz razvidnu namjeru da nam i u ovom filmu pruži takav model tkanja narativa, gdje bi emotivna potkrijepljenost i razvoj ličnosti protagonistice (posebice u drami o odrastanju), to trebala iznijeti izvedbeno, ovdje se to ipak nije postiglo. Čak ni Parthenopino zaljubljivanje u jednog od njezinih idola, pisca Johna Cheevera, alkoholiziranog, razočaranog homoseksualca i kao takvog, tipičnog sporednog lika u Sorrentinovim narativima, kojeg izvrsno igra Gary Oldman, ne prelazi u fatalnu zanesenost ni razočarenje. Parthenopin osjećaj kako uza sav užitak propušta svrhu svog života, često je karakteristika likova koje Sorrentino režira, ali ovdje ne doseže razinu na koju smo navikli kod ovakvog majstora filma.

Na kraju života ostaje nam samo ironija.

Film je ovo koji je definitivno svojom vizualnom puninom htio nadomjestiti scenarističke pukotine, jer priča zapravo ne štima i nije dovoljno podastrta karakterom napuljske ljepotice. Ironija koju bi trebao utjeloviti njezin lik nije dobro utkana u cjelinu njezinog karaktera. Uz velike potencijale razvojnog luka lika mlade žene okružene ekscentricima, film Parthenope ipak ostaje u sjećanju kao prekrasna vizura sunčanih zidina i plaža Napulja.