Poput zraka

Za (auto)biografski roman Poput zraka (tal. Come d’aria) Ada d’Adamo (1967–2023) postumno je 2023. nagrađena prestižnom talijanskom književnom nagradom Strega. Pismo je to majke, kojoj je dijagnosticiran rak, kćeri Dariji koja živi s invaliditetom, dnevnik pobjeda i poraza kako bi učinila kćerin život čim normalnijim te osvješćivanje vlastite terminalne bolesti. Roman o bezuvjetnoj ljubavi pisan poetskim jezikom vodi čitatelja na put ispunjen emocijama, ne samo tugom nego i osmijesima i ljepotom. S talijanskog na hrvatski roman je prevela Antonija Radić, a uskoro će ga objaviti Naklada Ljevak.

*

Daria. D’aria.^[1] Apostrof te preobražava u laganu, neopipljivu tvar. Sudbina u tvom imenu odaje da nisi zemaljsko stvorenje jer nikad nisi spoznala težinu koja te vuče na zemlju. Težinu koju spozna svatko čim dođe na svijet. Težinu koju plesači pretvaraju u umjetnost kad se vinu u let i kad ponovno slete, kad padnu i iznova se dignu. Ti ne poznaješ svagdašnje čudo stajanja na nogama, „mali ples” koji svatko pleše u prividnoj nepomičnosti uspravnog tijela. Ne razmišljaš o tajni težine koja se prebacuje s noge na nogu i tako stvara korak.

Tvoja je težina drugačija: „stanje koje budi zabrinutost ili najavljuje opasnost”. Stanje koje uvijek prati dokumente koji te definiraju: „teški invaliditet”, „teško oštećenje vida”, „teška oštećenja funkcionalnih sposobnosti”, „doplatak za dijete s teškim invaliditetom”. 

Neka ti zemlja – život na ovoj Zemlji – bude laka, svakog ti dana to želim. A želju prate i djela, nije se dovoljno samo nadati.

Sad si Daria, bit ćeš laka poput zraka.

Prolog

O boli je nužno govoriti,

kako bismo se oslobodili njezine vladavine.

Rita Charon

Već se neko vrijeme ničeg ne sjećam. Zaboravljam imena, riječi. „To je menopauza”, kaže moja ginekologinja homeopatkinja.

Točnije, inducirana menopauza.

Na antihormonskoj sam terapiji. Već dvije godine.

Metastatski rak dojke, četvrti stadij.

Invazivni duktalni karcinom.

Desna dojka, gornji kvadrant.

Koštane metastaze na D6.

Snažno kihanje i... krc, kralježnica. Ne, nije to bila kontraktura. Nije uzrokovano satom plesa koji je upravo završio, ni time što svaki dan podižem tvojih jedva dvadeset kila. Dugo mi je trebalo da povežem. Čak i nakon neupitnog nalaza CT-a moj je um odbijao razmotati to maleno klupko koje mi je izraslo u prsima i povući nit od uzroka do posljedice, do razderanog tkiva na leđima. Sve što sam morala učiniti jest povezati prednji i stražnji dio tijela. A nisam bila sposobna za to.

Jedan

U studenom 2016. išla si u bolnicu na još jednu operaciju želuca, treću po redu. I tako sam preskočila rutinski ultrazvuk dojke. Planirala sam ga odraditi odmah po povratku kući, čim se vratimo ustaljenom ritmu naših dana: kuća, škola, rehabilitacijski centar... Međutim, smetnula sam ga s uma iako sam inače svakih šest mjeseci, vojnički rigorozno, išla na ultrazvuk ili na mamografiju.

Taj tvoj oporavak bio je duži i teži nego prijašnji: fundoplikacija kojom su ti prije nekoliko godina zamotali želudac (da, tako se kaže u medicinskom žargonu, kao da je svod želuca paketić) popustila je i trebalo ju je ponoviti. A tu je i dijafragmalna hernija: trebalo je vratiti želudac na mjesto, dobro ga učvrstiti da se opet ne podigne (kao prošlog puta) i ugrozi dišne organe.

Sate nakon operacije provela si na intenzivnoj njezi, gdje nam nije dopušteno prenoćiti. I tako smo tata i ja, neuobičajeno slobodni, mogli izići iz bolnice i otići nešto pojesti. Autom smo se odvezli nekoliko kilometara do malog primorskog mjesta. Ulice su bile puste, a jedina pizzeria, koju nam je preporučio portir u bolnici („Recite da sam vas ja poslao”), bila je zatvorena zbog blagdana. Uostalom, bio je studeni, mjesec mrtvih i mrtvila priobalnog turizma. Zavukli smo se u jedini otvoren lokal, mješavinu kafića i puba u kojem je šačica stalnih gostiju vodenastih pogleda ispijala pivo ili Cynar.

Nije to bio prvi niti će biti posljednji put da smo u toj situaciji, jedno pred drugim, spremni na sve u zamjenu za nekoliko sati sna, željni toplog tuša i obroka koji nije sendvič. Pa ipak, krivnja nije uspjela do vrha napuniti naše prazne glave („Ona je sama na intenzivnoj, a mi smo zajedno, jedemo u restoranu”), obuzete nekom nejasnom slobodom zbog tog nenadanog noćnog izlaska udvoje koji je razbio dnevnu rutinu smjena i uloga.

Dok si u operacijskoj sali ili na intenzivnoj, više ne polažemo nikakvo pravo na tebe, nemamo pravo glasa. Netko drugi prati tvoj san, disanje, plač. Mi smo vani u paklu iščekivanja. Nagađamo koliko će sve to trajati – priprema, anestezija, operacija, buđenje – strepimo iza zatvorenih vrata, nijemim pogledima ispitujemo medicinske sestre u prolazu. Dok se, konačno, poput zova iz šumskog labirinta, iz tih mračnih šupljina ne pronese tvoj prepoznatljivi plač. Netko nas užurbano dozove. Brzo, brže! Tko će od vas ući? Mama! A mene poput šamara zapljusne krik tvog očajničkog bijesa. Ti nikad nisi progovorila, ali meni se čini da čujem kako govoriš: „Mama, zašto si mi ovo napravila?”

Tata bi ostao čekati vani, nikad nisam mogla procijeniti koliko dugo. Ponekad bi se pojavio uz krevet, u kuti, s kapom i nazuvcima, ne bih ga ni prepoznala. Potkupio bi sestru; stidjela sam se te njegove napolitanske poduzetnosti, meni je bilo neugodno išta tražiti, no u nekoliko sam je navrata potajno odobravala. Njegove krupne ruke na tvojim očima podbuhlim od plača. „Ljubavi tatina. Sad će proći…”, šapnuo bi.

No tog smo puta morali oboje čekati vani, do sutradan. Tata je nevoljko krenuo u bed&breakfast, a ja sam se vratila na odjel i na svoje nezadovoljstvo saznala da im tvoj krevet treba za hitan slučaj s prve pomoći. Ti nemaš krevet, što znači da ja nemam mjesto uz krevet. „Žao mi je, gospođo, ove ćete se noći morati nekako snaći”, rekla je glavna sestra i pokazala mi vrata.

Dva

Mjesece prije tvog rođenja provela sam u predanom radu na knjizi o kazalištu i invaliditetu. Morala sam osmisliti strukturu knjige, urediti tekstove, odabrati fotografije iz golemog arhiva slika. Knjiga govori o integriranom kazališnom laboratoriju u kojem već godinama sudjeluju djeca iz rimskih škola s invaliditetom i bez njega. Tih sam dana čitala izjave kazalištaraca, iskustva obitelji i same djece glumaca: slagala sam fotografske sekvence smiješnih i izobličenih lica, praznih i ludih pogleda, jedva primjetnih kretnji praćenih čudesnim pothvatima. Bila sam impresionirana, pa i dirnuta upornošću radnika i poletom sudionika.

Međutim, i dalje sam osjećala istu otuđenost i distancu: „Čekam zdravu djevojčicu”, mislila sam. „Ovo me se nikad neće ticati.” Mislila sam će me čvrsto uvjerenje da ne želim dijete s invaliditetom zaštititi od takva ishoda („Ne bih znala što da radim, nikad to ne bih mogla”, uporno sam ponavljala). „Uostalom, postoji amniocenteza, postoji ultrazvuk: iz tih se pretraga sve može unaprijed saznati i, bude li potrebno, odlučiti se za terapeutski pobačaj.” Ponekad, dok te gledam, sjetim se lica te djece, njihovih svakodnevnih maski. Zamišljam kako ćeš jednog dana ti utjeloviti Malu sirenu u kolicima na kazališnim daskama, a ja ću ti pljeskati iz gledališta. Mislim da se, dok sam pisala, tvoje nahereno i nasmiješeno lice već pomaljalo sa stranica te knjige. I da smo sada i mi dio te velike obitelji.

Kad imaš dijete s invaliditetom, hodaš umjesto njega, gledaš umjesto njega, voziš se liftom jer se ono ne može penjati stepenicama, voziš auto jer se ne može ukrcati u autobus. Postaneš njegove ruke i njegove oči, njegove noge i njegova usta. Postaneš njegov mozak. Malo-pomalo u očima drugih i ti postaneš osoba s invaliditetom: opunomoćeni invalid.

Uvjerena sam da me zato ljudi često zovu tvojim imenom. Uobičajen lapsus, neizbježan proces poistovjećivanja. Sati i sati vlastitog života koje provedeš po bolnicama, rehabilitacijskim centrima, domovima zdravlja, u društvu liječnika, medicinskih sestara, fizioterapeuta, obitelji djece s invaliditetom, samo ubrzavaju taj proces progresivne zamjene identiteta. Ja nisam ja, ja sam „Darijina mama”. Štoviše, ja sam samo „mama”. Čim kročim u bolničke hodnike, prestajem biti ja i postajem „mama”. Tako nas zovu sestre. Ne, gospođo. Mama. Više nisam žena, više nisam osoba, sad sam uloga, „tvoj produžetak”. Uostalom, mi se mame prve tako nazivamo.

„Svrbi te? Mama će te počešati”, kaže Tatiana, koja leži u krevetu preko puta tvoga, uz malenog Lorenza, koji cijelu noć plače.

Boli te? Mama će te izmasirati. Vruće ti je? Mama će te hladiti. Hladno ti je? Mama će te pokriti. Peče te? Mama će puhati. Spava ti se? Mama će te uspavati. Ne možeš spavati? Mama će ti pričati. Plačeš? Mama će te utješiti.

Čekaonice su mjesta susreta. Majki i djece, ponekad očeva. U toj djeci vidim malenu tebe ili malo veću tebe u bliskoj budućnosti. U tim ženama vidim svoj odraz. U njima pronalazim dijelove sebe, tragove hrabrosti i trenutke krhkosti u jednakoj mjeri.

Proučavam hijerarhiju parova i njihove uloge, odnose moći i međuovisnosti. Ponekad me sablazni to što vidim. Depresivne, pretile žene, vječno u trenirkama i tenisicama, kako grčevito drže vrećice čipsa i gazirana pića. Žene očiju podbuhlih od neprospavanih noći, ruku punih ogrebotina ili dječjih ugriza, koje mjesecima nisu bile kod frizera. Ili drugu krajnost, majke junakinje: one sa supermoćima, besprijekorno našminkane i odjevene u svako doba dana i noći, nepogrešive, ništa ih ne može pokolebati. Tu su najzad i majke lavice, uvijek nabrušene, vječito spremne na borbu „ako im se netko dirne u dijete”. Jesu li i prije bile takve? A ja, kakva sam ja bila prije? I kakva sam postala? Ne želim biti poput njih.

U čekaonicama, pred tuđom boli, rane se ponovno otvaraju. Moja je muka i njihova, umnaža se unedogled. Isprva mi je to bilo nesnosno. Provodila sam čitave dane u bolnicama plačući iza tamnih naočala dok mi se pred očima odigravao pakao.

Neki su mi se likovi urezali u pamćenje.

Djevojka u kolicima uporno si grize desnu ruku, jedanput, deset, stotinu puta, a majka je pokušava spriječiti. Na gornjoj strani dlana ima ljubičasti hematom.

Dječak koji zavija u pravilnim intervalima. Poput vuka. Kako je to imati u kući vuka koji po cijele dane zavija?

Gluhoslijepa djevojčica prdi ustima. Znam da je to njezin način da je se čuje, ali nepodnošljivo mi je, to je jače od mene. Kako netko trpi tako neugodan zvuk po čitav dan? Što bih da se to meni dogodi?

Roditeljski par, njoj je oko pedeset, on je stariji. Kći tinejdžerica poluispružena u kolicima s golemim podbradnikom i termosicom punom kašice. Majka – na nogama, u 18 cm visokim potpeticama – naizmjence je hrani na žličicu i briše joj usta. Otac – duge, potpuno bijele kose – nježno je gladi poslije ručka. Podjela zadaća, igra ravnoteže koju i najmanja sitnica može rasuti u tisuću komada. Vidjela sam to na desetke puta: prepirke zbog naopako obučene pidžame, loše namještenog jastuka, nehotice okrznute anestezije. Koliko predbacivanja vrije pod tankim filmom tišine i može izbiti bilo kad, poput mlaza bljuvotine, detonirano besanim noćima. Naš trojac naspram starijeg trojca. Vidim nas troje kao u zrcalu, u bliskoj budućnosti u kojoj će naši pogledi biti tek malo prazniji nego danas. Baš kao pogledi potpetica, bijele kose i kašice. Preplavljuje me tjeskoba, gledam tvog tatu i znam da i on pred sobom vidi nas, odraz budućnosti koja nas čeka. Grlimo se, kao dvoje brodolomaca osuđenih na preživljavanje.

Sjećam se i Morticije i Michelinova čovječuljka, mame i sina. Ona, mršava kao bakalar, u crnom od glave do pete, crno našminkanih očiju, bijele puti, tanke kose, crne poput ebanovine. Njemu je osam godina, glava mu je izbrijana, sav je otečen od kortizola, sjedi na krevetu preko puta nas. Piše zadaću. Ima rak mozga i dok čeka smrt, piše zadaću. Ne igra PlayStation, ne pravi scene, ne sluša glazbu, ne žali se. Ne: piše zadaću u svoju urednu bilježnicu i daje sve od sebe da ne smeta.

Noću u bolnici nemoguće mi je zaspati: u najboljem slučaju tuđe me muke drže budnom, no najčešće tebi nije dobro, ti me trebaš. Čini se kao da nikad neće svanuti. Poslije jednog takvog buđenja ustajem iz fotelje i pred sobom, u polusjeni, vidim Michelinova čovječuljka. Pridignuo se u krevetu i gleda me, nikad neću zaboraviti taj pogled. Maleni nijemi Buddha, nedokučiva Sfinga. Ne govori, ne miče se, ne smiješi se, jedva da diše. Ne želi smetati, ne želi probuditi majku, zabrinut je za nju. Užasava me ta razina samokontrole, svijesti o vlastitom stanju. On je onozemaljsko biće. Prije odlaska iz bolnice grlim Morticiju. Izbliza je tako drugačija. Oči su joj bistre vode u kojima se utopiš čim pregaziš crnu obalu preteške šminke. Pozdravljam dobrog, odgojenog, marljivog dječaka. Već ga zamišljam kako ide na drugi svijet.

23. travnja 2012.

U parku se šetam s tobom u kolicima.

Prilazi nam djevojčica od otprilike četiri godine, u pratnji majke.

„Što je bilo, je li pala?” pita me malena.

Mama se sagne i vrlo nježno prošapće joj nešto na uho.

Ona pokaže na invalidska kolica i odgovori: „Ali to je za odrasle, ne za djevojčicu!”

^[1]   D’aria – poput zraka, kao od zraka, op. prev.