Poglavlje hrvatske glazbe ispisano u Osijeku

Na Svjetski dan glazbe 2024. u Čepinu otkrivena je skulptura Margarete Lekić u obliku stiliziranog violinskog ključa kao spomen na Belu pl. Adamovića Čepinskog. Skulptura je bila tek prva faza revalorizacije lika i djela skladatelja koji je trajno zadužio našu domovinu. Inicijator je bio načelnik Općine Čepin Dražen Tonkovac, koji je potaknuo i suradnju Općine Čepin, Akademije za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmaye­ra te HNK u Osijeku, s ciljem da se, uz skulptu­ru
 u Čepinu, uprizori i prvi hrvatski balet Jela te ukaže na gotovo zaboravljeno ime Adamovića Čepinskog u hrvatskoj glazbi 19. stoljeća. Nakon potpisanih ugovora o koprodukciji krenulo se u postavljanje baleta Jela čija je premijera bila 14. veljače. No tko je uopće Bela pl. Adamović Čepinski?

Prva suvremena izvedba prvoga hrvatskog baleta Jela u Osijeku prvorazredna je senzacija / Snimio Kristijan Cimer

Rođen u Čepinu 15. rujna 1856, preminuo je u Osijeku 28. veljače 1934. Potomak je plemićke obitelji Adamovich Čepinski (de Csepin) koja je u Slavoniji od sredine 18. stoljeća. Ivanu Kapistranu I. Adamoviću, Belinom šukundjedu, pravniku, velikom bilježniku i podžupanu Virovitičke županije, Marija Terezija dodijelila je posjed Čepin. Bela se obrazovao u gimnaziji u Osijeku, potom na Visokoj školi za kulturu tla u Beču. Paralelno se obrazovao i u glazbi. Djeluje u Zagrebu kao narodni zastupnik i izaslanik u Hrvatsko-ugarskom saboru, a kasnije poštanski službenik u Đakovu te činovnik u osječkoj šećerani koju je osnovao njegov djed Ivan Kapistran II. Uz politiku i službeničke poslove cijeloga života sklada. Ono po čemu ga hrvatska kultura najviše pamti jest balet Jela. Podataka o praizvedbi 1898. u Zagrebu je, međutim, malo: ostao je sačuvan tek programski list s premijere te nekoliko napisa u ondašnjim tiskovinama.

Predstava je zabilježila pet uprizorenja i nakon toga nestala sa scene. Balet nikad više nije izveden, dugih 127 godina. Partitura Jele bila je pohranjena u Belinoj ostavštini, a putem istraživanja povjesničara Hrvoja Pavića Perkova, dospjela je u ruke baletnom umjetniku i pedagogu Vuku Ognjenoviću. Zahvaljujući Ognjenovićevu pasioniranom radu na promociji baletne umjetnosti u Osijeku (u kojemu ne postoji balet kao treći entitet kazališta, samo baletni ansambl i baletni studio, a na repertoaru imaju tri baleta), enormnom trudu, kreativnosti te velikoj i dugogodišnjoj želji da se postavi Jela u Osijeku – uz financijsku i svekoliku podršku Općine Čepin te Ministarstva kulture i medija RH, te u suradnji s Akademijom za umjetnost i kulturu, ispravljena je velika povijesna nepravda vezana uz prvi hrvatski balet.

Osječka Jela jednočinka je u tri slike koja počiva na zanimljivoj, tradicionalnoj scenografiji, s maštovitim kostimima, uz posebne efekte usnule šume na početku te oluje. Nastala je na temelju pronađene partiture za koju je dirigent Vladimir Piskunov raspisao dionice. Režiju, dramaturgiju i koreografiju preuzeo je Vuk Ognjenović, a sudjelovao je i pri izradi scenografije uz Ivanu Bašić, kostima uz Brunu Osmanagića te oblikovanju svjetla uz Tomislava Kobiu. Za videoprojekcije u predstavi zaslužna je Ivana Bašić. Baletni su majstori Sara Epifany Erceg, Jana Brletić i Vuk Ognjenović; naslovnu ulogu Jele pleše Nichika Shibata, a Javora Gabriel Perez Arencibia. U izvedbi su sudjelovala djeca iz Baletnog studija HNK u Osijeku i Glazbene škole Franje Kuhača – Odjela za klasični balet.

Istražujući fenomen Jele, u višegodišnjim naporima da je postavi na scenu, Ognjenović je koristio sva svoja znanja i skromne baletne resurse koji počivaju na tek nekoliko plesača iz ansambla HNK s gostujućim solistima. Donkihotovski, uspio je ispraviti stoljetnu nepravdu i našem prvom baletu darovati život. Pogledati predstavu i doživjeti Adamovićevu glazbu nije samo stvar uživanja u umjetnosti, to je i čin sudjelovanja u razotkrivanju naše glazbene, pa i nacionalne povijesti. Poseban apel, stoga, treba uputiti nastavnicima, koji na primjeru Jele imaju priliku mladima približiti kazalište, različite vrste umjetnosti koje su predstavom obuhvaćene, nacionalnu kulturu i baštinu. S druge strane, suradnja između umjetnika i lokalne zajednice te institucija, poput AUKOS-a čiji su studenti kreirali i izradili sve kostime, pokazuje smjer kojim se uz dobru volju i podršku može djelovati za umjetnost, čak i ispravljati stoljetne nepravde prema našem nacionalnom blagu. Treba stoga čestitati autorskom timu projekta, Ognjenoviću i svim čelnicima institucija, jer su izvedbom Jele osnažili našu povijest i kulturu, osvijetlili je na nacionalnoj razini svjetlom koje joj pripada, vrativši njezina autora, Belu pl. Adamovića Čepinskog tamo otkud je potekao, u njegov Čepin i Osijek.