Poezija povezuje kulture

U Teheranu je nedavno predstavljena važna knjiga koja povezuje dvije kulture, hrvatsku i iransku. Svi koji su bar kratko boravili u Iranu (autorica ovog teksta imala je tu privilegiju), imali su prilike uvjeriti se u to koliko je u iranskoj kulturi važna poezija. Poezija se čita javno, a na obiteljskim okupljanjima prenosi se tradicija pjesničkih bardova Mevlane Rumija, Hajama, Sadija, Hafeza... Treba spomenuti i neke od važnih pjesnikinja kao što su Parvin Etesami, Simin Behbahani i Foruk Farohzad, koja je bila i slavna redateljica.

Informacije o svim tim autorima, ali i puno širi uvid u perzijsku književnost, hrvatskoj kulturnoj javnosti pružio je prevoditelj Ebtehaj Navaey u knjizi Budi biser, biser budi! (V. B. Z., Zagreb, 2012). Riječ je o antologiji perzijskog pjesništva od 10. stoljeća do naših dana. U uvodu knjige prevoditelj spominje motiv za bavljenje poezijom, a to je prije svega odrastanje u prekrasnom gradu Isfahanu, u kojem je, kad je odlazio u školu, svakodnevno prelazeći preko jednog od najljepših mostova u Iranu na rijeci Zajande-Rud, slušao kako su ljubitelji poezije pjevali klasičnu poeziju. Perzijski ili farsi jezik jedan je od indoeuropskih jezika, zanimljivo je da se nije puno mijenjao pa zato obrazovani Iranac može čitati rukopise nastale prije više stoljeća. Zasigurno je to motiviralo Ebtehaja da se upusti u prijevod perzijske klasične poezije.

Izd. V. B. Z., Zagreb, 2012.
prev. Ebtehaj Navaey

Izd. Fars Publication,
Teheran, Iran, 2023.

Kad se stjecajem okolnosti Navaey zaputio u Zagreb, i odlučio živjeti ovdje, u procesu učenja hrvatskog jezika već zarana se upoznao s poezijom Tina Ujevića i Dobriše Cesarića. To ga je potaklo da doživljava poeziju kao zajednički jezik kulturnog identiteta ljudi, pa je godinama kroz prijevode pridonosio stvaranju mostova između dviju kultura. Navaey je još 1995. upoznao poeziju Enesa Kiševića i o njezinu prevođenju napisao esej. Kišević je pjesnik koji povezuje različite identitete i kulture, a u svom pjesničkom stvaranju pokazuje vjeru u čovjeka, prirodu, u snagu poezije koja preobražava. Prevoditelj je pomno i višestruko iščitavao Kiševićevu poeziju kako bi je približio iranskoj kulturnoj javnosti. Prevođenje opisuje i kao proces stvaranja mostova između ljudi, njihovih osjećaja, vjerovanja, tijela i misli. Na kraju, knjiga prijevoda Kiševićeve poezije pod naslovom Sepide ke sar zad (Netom pred svitanje) doživjela je snažnu recepciju u Iranu.

Navaey potpisuje i prijevod knjige Drage Štambuka Damavand, s onu stranu mora koja je uspješno predstavljena u srcu Teherana, na dan Jalde, najduže i najmračnije noći u godini. Inače, Damavand je mitsko mjesto na kojem se gnijezdi mistična ptica Simurgh.

Knjiga Napišem šuma i bude šuma također je rezultat tog velikog angažmana. Riječ je o antologiji hrvatskog modernog pjesništva od početka 20. stoljeća do danas. U nastajanju knjige posebno treba istaknuti ulogu hrvatskog veleposlanika u Iranu Drage Štambuka, koji je potaknuo projekt, a uz njega svakako je najzaslužniji Ebtehaj Navaey koji je izabrao i preveo s hrvatskog na perzijski poeziju hrvatskih autora. Tako su u knjizi zastupljeni sljedeći pjesnici i pjesnikinje: Antun Gustav Matoš, Antun Branko Šimić, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Dragutin Tadijanović, Jure Kaštelan, Vesna Parun, Vlado Gotovac, Ivan Slamnig, Vesna Krmpotić, Dalibor Cvitan, Danijel Dragojević, Marija Čudina, Enes Kišević, Sonja Manojlović, Branko Maleš, Drago Štambuk, Anka Žagar, Darko Rundek, Delimir Rešicki, Krešimir Bagić, Miroslav Kirin, Miljenko Jergović, Davor Šalat, Lana Derkač, Ervin Jahić, Tatjana Gromača, Darija Žilić, Dorta Jagić, Hrvoje Jurić, Ana Brnardić, Aleksandar Hut Kono, Maja Klarić i Monika Herceg.

Antologija je dobila naslov po čuvenom stihu iz pjesme Šuma velike pjesnikinje Anke Žagar. „Napišem šuma i bude šuma“ – stih je izabran baš zato jer govori o demijurškoj poziciji pjesnika. U antologiji su prisutne različite poetike, od samog početka hrvatskog modernizma, s Antunom Brankom Šimićem, preko semantičkog konkretizma, razlogovaca, poezije kvorumovaca, pa sve do najmlađe generacije koju predstavlja višestruko nagrađivana pjesnikinja Monika Herceg. Riječ je o iznimnom projektu i knjizi koja predstavlja vrhunac povezivanja hrvatske i iranske kulture. Na koncu, zanimljiva je i naslovnica knjige na kojoj se nalazi detalj iz hrvatskog i iranskog drevnog pletera, a autor je Jan van der Kleijn. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, te Hrvatsko-iranskog društva Irandustan.