Pisanje na mah i pisanje na dah: sve započinje iz igre

Poezija se 13. veljače nastanila u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića. O njezinoj suvremenosti govorili su pjesnici koji su u njezinu znaku i imenu – Miroslav Mićanović i Krešimir Bagić. Poezija u Kranjčeviću započela je još u prosincu, kada je predstavljena nova zbirka Branka Čegeca Paralelni gradovi.

Miroslav Mićanović, moderator tribine, publici je otkrio da je Krešimiru Bagiću, od brojnih profesionalnih uloga u kojima se nalazi, pisanje prva životna potreba – točnije poezija i njegovo mjesto u poeziji. „Neke stvari mi biramo, neke stvari želimo, neke radimo, a tako je i s pisanjem. Kada bih birao onu djelatnost koja mi je najuzbudljivija, koja mi je na neki način najzanimljivija, koja me najviše intrigira, to je svakako poezija. To je onaj prostor u kojem nikad niste potpuno načisto što radite i nikad ne znate što ste točno napravili. U svim drugim poslovima puno vam je jasnije odakle ste došli“, uzvraća Krešo Bagić. U potonje se uvjerio više puta kada bi napisao neku pjesmu, noćima bdio nad njom, pa bi ta pjesma prošla nezapaženo, a neka pak druga koja je nastala u mahu, postala bi emblematski znak onoga što čitatelji vežu za njegovo pjesničko ime i poetiku.

Krešimir Bagić i Miroslav Mićanović

Što se tiče Bagićeva pisanja, moderator naglašava – pritom misleći i na njegove kritike, eseje, studije – da s jedne strane možemo govoriti o mogućnosti čitatelja da uđe u taj prostor, o otvaranju toga prostora, a s druge strane o njegovoj konceptualnosti, domišljenosti, idejnosti, ali jednako tako i igrivosti. Između te konceptualnosti i strogosti uvijek sve započinje iz neke igre, upravo će zbog toga Mićanović Bagićevo pisanje igralački podvesti na – pisanje na mah i pisanje na dah. Usto ističe i da se u svakoj novoj Bagićevoj pojavi na pjesničkoj sceni prepoznaje nešto drugačije.

Pisanje na mah i pisanje na dah osvijestio je i sam gost. Kaže da postoje periodi u kojima piše poeziju, postoje dugi periodi kada ne napiše nijedan stih, nijednu pjesmu, što objašnjava na različite načine ili se naprosto samome sebi opravdava. U svakom slučaju, u trenutku kada prestane biti zanimljivo ono što dobiva pisanjem, kad postane samo tehnika kojom proizvodi nove tekstove, onda zapravo prestaje pisati. Dok se ne otvori nekom drugom načinu, možda je bolje, tvrdi, da ne piše, što dakako može poslužiti kao neki tip priprave za novo pisanje. Vlastite knjige doživljava dosta različitima, u smislu glasa, onoga što je pokušao tematizirati. Iz perspektive čitatelja, naglašava, može izazvati posve suprotan učinak, no njemu su ti pomaci, koliko god izvana bili sitni, iznimno važni da bi mogao dalje pisati.

O poeziji se često govori s nekom vrstom ozbiljnosti, uvjerenošću da njezina prisutnost može biti odgovor na nesigurnost i neizvjesnost svijeta u kojem živimo. „Jesmo li u zabludi?“ pita se Miroslav Mićanović, čime je svojeg sugovornika uvukao u razgovor i o suvremenom hrvatskom pjesništvu, koje je, tvrdi, u nekom trenu ipak željelo biti vidljivo, angažirano, reći nešto važno što se sada događa s nama i s drugima.

Za Krešu Bagića, kako smo čuli, u zadnje vrijeme malo što osim poezije postoji, u tome živi, u tome pliva, s time se muči. Zbirke suvremenoga pjesništva s jedne ga strane oduševljavaju, postavljaju neka velika pitanja, a u nekim trenucima frustriraju. Piše se jako dobro, ali čini se da pjesništvo nikada nije bilo sličnije – i u smislu načina na koji se piše, pozicije iz koje se govori s manje ili više prepoznatljivog angažmana. Kao ključne karakteristike aktualnog pjesništva Bagić izdvaja narativnost, prevlast metafore ili hipermetaforičnost, a i jednu vrstu angažiranosti. Onda postoje i zbirke koje na diskretan ili izravan način tematiziraju ono što nam se događa, gdje živimo. Tada govorimo o stvarnosnoj poeziji koja se u većem dijelu svela na tematizaciju privatnosti, što je zapravo, prema Bagiću, stvarnost koja je potpuno izolirana za pojedinca i koja se nas drugih ne tiče.

Krešimir Bagić, osim što piše, predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Otkrio je i ponešto o vlastitim pjesničkim uzorima, prvim susretima s poezijom i prijateljevanju s njom, ali i o svojim spisateljskim počecima.

Večer je začinio i čitalački intermezzo, u kojem je gost, pjesnik ponajprije, pa i profesor i kritičar publici čitao svoje pjesme od najranijih zbirki sve do najnovijih Ponornica. A priprema li se što novo u pjesničkoj radionici Krešimira Bagića, saznat ćemo nekom drugom prilikom.