Osvijetljen fragment baletne povijesti

U HNK u Osijeku premijerno je izveden prvi hrvatski balet Jela Bele pl. Adamovića Čepinskog rođenog 1856. u Čepinu. Premijera prvoga hrvatskog baleta zamalo da nije prošla kao tek jedna u nizu kazališnih premijera, iako se radi o prvoj suvremenoj izvedbi baleta Jela i prvorazrednoj senzaciji. Osječka premijera važna je u situaciji (ne)postojanja osječkoga baletnog ansambla – koji institucionalno ne postoji, ali je u stvarnosti dio osječkog HNK i izvodi samostalne baletne predstave – i za značenje Jele u povijesti hrvatskog baleta. Nakon što smo (napokon) čuli tu glazbu, osvijetlio se taj fragment baletne povijesti.

Prva suvremena izvedba prvoga hrvatskog baleta Jela u Osijeku prvorazredna je senzacija / Snimio Kristijan Cimer

Jela je praizvedena 15. siječnja 1898. u HNK u Zagrebu, u posljednjoj sezoni intendanture Stjepana pl. Miletića. U četiri godine mandata ustrojio je baletni ansambl po uzoru na europske, na čelu sa šeficom, primabalerinom i koreografkinjom Emom Grondonom. Adamović je u Beču studirao agronomiju i poslije učio klavir i kompoziciju te je 1897. došao u Zagreb kao narodni zastupnik. Jasno je da je u Beču imao velike mogućnosti za upoznavanje tamošnjega baletnog života i trendova. Scenarij za Jelu napisali su mu Louis Frappart i Franz Gaul prema bajci u stihovima Friedricha Rückerta. Frappart je bio plesač i koreograf, a Gaul kostimograf Bečke dvorske opere; obojica suradnici i libretisti tadašnjega vodećeg europskog baletnog skladatelja Josefa Bayera.

Adamović, dakle, u Zagrebu stvara djelo koje je po svojim elementima pandan europskim djelima žanra. S obzirom na sastav ondašnjega baletnog ansambla na čelu s vrsnom balerinom Emom Grondonom, nema nikakve sumnje da je i izvedba bila doličan pandan po uzoru na Beč. O tome, nažalost, nema nikakvih tragova. Sve do sredine 20. stoljeća (!) u baletnim kritikama o koreografiji se uopće ne piše. Piše se o svemu i svačemu, najviše o skladatelju i glazbi, nešto malo općenito o izvođačima, a o koreografu/iji – ništa. Iz osvrtâ na Jelu, kao najzanimljiviji se prenose prigovori o nedostatku nacionalnog karaktera, što danas izgleda smiješno. Krajem te sezone Miletić je podnio ostavku i baletni se ansambl raspao. Jela je izvedena pet puta, posljednji put zajedno s drugim nacionalnim baletom, nastalim tri mjeseca poslije, Na Plitvička jezera! Srećka Albinija. S današnjega gledišta bila je to, prva u povijesti, naša Večer nacionalnih baleta!

Glazba Jele, kako smo čuli, ljupka je, vedra i ritmična, vrlo plesna i funkcionalna u donošenju baletne naracije i ocrtavanju svih situacija; nadahnjujuća za scensku interpretaciju. Čak su i onodobni kritičari priznali i pohvalili tehničku umješnost instrumentacije. Nevjerojatna je inertnost naše glazbene sredine u kojoj nitko nije pokazao zanimanje za ovaj balet punih 127 godina. U povodu stogodišnjice praizvedbe akademkinja Koraljka Kos analizirala je partituru, pohranjenu u Muzeju Slavonije (objavljeno u časopisu Cantus, br. 114) i ukazivala na vrijednost i potrebu izvedbe djela. Svojedobno je dugogodišnji dirigent osječke Opere i dobar poznavatelj njezine povijesti Antun Petrušić priredio i koncertno izveo suitu. Orkestralne dionice, barem za uvertiru, pohranjene su u arhivu osječkog HNK na temelju čega je prije nekoliko godina Hrvatski radio ostvario trajnu studijsku snimku uvertire.

U najavama se ističe da je svojevrsni pokretač projekta izvedbe Jele, osječki povjesničar Hrvoje Pavić, prije petnaestak godina „otkrio izgubljenu partituru“, ali se ne pojašnjava što je i gdje otkrio. Iz najava se saznaje da je orkestralne dionice iz partiture raspisao dirigent Vladimir Piskunov. U programskoj knjižici o svemu tome ne piše ništa, niti knjižica sadrži išta muzikološki relevantno. Svojedobno je jedan završni rad na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku bio posvećen baletu Jela, no bolje ga je ne spominjati zbog nedopustive količine grešaka i nerazumijevanja.

Spiritus movens projekta, voditelj osječkog baletnog ansambla Vuk Ognjenović, previše si je toga dao u zadatak. On je redatelj, dramaturg i koreograf; suscenograf, sukostimograf i suoblikovatelj svjetla; baletni majstor i tumač uloge Zlatnoga genija. Najbolje od svega obavio je dramaturšku obradu, proširujući izvorni libreto nizom detalja, ali ostajući u tom okviru. Zato čudi da se u impresumu nigdje na navode izvorni libretisti i njihov literarni izvor, već se nakon imena skladatelja i naslova baleta navodi „revidirao i dopunio Vuk Ognjenović“ po čemu ispada da je revidirao i dopunio partituru.

Osijek je u svakome slučaju dobio predstavu koja će bajkovitošću uveseljevati djecu, ali neće premašiti lokalno značenje. Hvala mu što je učinio barem nešto. Problem Jele (i niza sličnih zaboravljenih i zanemarenih domaćih djela) je u ignoranciji svih onih koji bi o tome trebali voditi brigu. Jela je obilježila važan dio hrvatske baletne povijesti i zato zaslužuje reprezentativnu izvedbu.