Odjeci nevidljivog u Osijeku

Neposredno nakon otvorenja izložbe 29. Slavonski biennale u Osijeku, u Vijencu je bila objavljena najava izložbe uz temeljne informacije i već tada su istaknute neke specifičnosti koje ona u sebi nosi. Naime, kontinuitet Biennalea započetog 1968. godine ni u jednom trenutku nije prekinut, a koncepcijske promjene uvedene prije desetak godina učinile su ovu izložbu – do tada rezerviranu samo za umjetnike iz Slavonije ili one koji su odande porijeklom – otvorenom svim zainteresiranim izlagačima. Osim toga, s 24. izdanjem Biennalea započinje njegova nova era s izložbom koja je prvi put dobila i svoj naziv, a tada ga je pokojna Marina Viculin, u svojstvu predsjednice Ocjenjivačkoga suda, naslovila Jednom jedan putnik. Od tada do danas Biennale je dobio novu dimenziju pri čemu je najvažnije istaknuti činjenicu da se sama izložba internacionalizirala te okrenula osvajati ne samo stručnu pažnju lokalnih umjetnika i kustosa, nego i šire stručne javnosti. Prošlogodišnje izdanje Slavonskog biennalea otvoreno je 28. studenog 2024. pod naslovom Institut nevidljivog – prostori percepcije. Predsjednica Ocjenjivačkog suda je Janka Vukmir, a žiri su uz nju činili Ana Knifer, Matej Knežević, Dalibor Prančević te kustosica izložbe Valentina Radoš.

Ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti Eduard Hudolin na otvaranju Biennala / Snimio Tomislav Herega

Veliki interes umjetnika

O interesu umjetnika za ovu izložbu svjedoči činjenica kako je na natječaj pristiglo 228 prijava iz tridesetak zemalja svijeta. Valentina Radoš piše kako se odabranim naslovom želi promovirati ideja o umjetničkom djelu kao artefaktu kojemu ne moramo odmah dokučiti fizički, materijalni obris. Odustajanje umjetnika od objektnosti djela te promišljanje njegove semantičke strukture kao simboličkoga sustava koji uz svoju vidljivu okosnicu može imati i karakter nevidljivosti, razvijala se kroz sredinu 20. stoljeća oblikujući teorijsku tradiciju dematerijalizirane umjetnosti (John Chandler i Lucy Lippard). Janka Vukmir ističe kako naslov ovoga izdanja Biennalea izranja iz asocijacije na „dvokomponentnog označitelja trenutačne osječke kulturne, točnije likovne situacije“. S jedne strane, riječ je o stogodišnjici rođenja Julija Knifera, rođenog Osječanina, koji je unatoč zapaženom uspjehu u svijetu slikarstva, koji daleko nadilazi hrvatske okvire, ostao u svome gradu nevidljiv – osim snažnog zalaganja danas pokojnog kustosa Vlastimira Kusika koji je neprestano upozoravao na njegovu vrijednost – te je njegova slikarska praksa do prije petnaestak godina ostala izvan interesa lokalnih kulturnih struja. Međutim, umjetničko djelo da bi živjelo treba javnost, ono mora doći do publike, a da bi to uspjelo, nužan je institucionalan okvir. S druge strane, Muzej likovnih umjetnosti trenutačno je zatvoren jer se nalazi u energetskoj obnovi tako da je Biennale pripremljen na više lokacija u gradu. Sličnu sudbinu proživljavaju i neki drugi muzeji u Hrvatskoj, ponajviše oni u Zagrebu budući da čekaju konačnu obnovu nakon potresa, što nam kazuje kako i oni u ovome trenutku spadaju u zonu „jedva vidljivog“ kulturnog sektora.

Viktor Popović, Bez naziva, 2024, Arhiv Muzej likovnih umjetnosti

Nevidljivo u vizualnoj umjetnosti

Razmišljajući o fenomenu nevidljivog u okviru vizualne umjetnosti, Janka Vukmir u predgovoru kataloga istaknula je da nevidljivost u umjetnosti nije ništa novo i neobično, osobito uzme li se u obzir kako je čovjek kroz umjetnost od najranijih (pred)civilizacijskih početaka nastojao vizualizirati nevidljivo. Nevidljivo učiniti vidljivim jedan je od imperativa vizualnih i izvedbenih umjetnosti, a primjere za to osobito je lako naći u modernoj i suvremenoj umjetnosti kada je koncepcija umjetnosti shvaćene kao reprezentacije vidljivoga svijeta u potpunosti zamijenjena drugačijim modelima među kojima se ističu fenomeni spomenute dematerijalizirane umjetnosti te one konceptualne koja također više nužno ne treba fizički objekt.

Pozivajući se na Althussera, Shoshana Felman kaže da je nevidljivo definirano vidljivim kao njegovo nevidljivo, to jest kao njegova „uskraćenost viđenja“. Nevidljivost može značiti i nemogućnost predstavljanja djela jer bez pogleda nema ni objekta. O tome je u svom ontološko-fenomenološkom djelu Bitak i Ništo pisao francuski filozof Jean-Paul Sartre pokazujući da se tek u pogledu drugoga otkriva objekt, ali i konstruira subjekt jer subjekt u trenutku kada je gledan počinje osjećati stid koji ga izvlači iz solipsističkih okova te mu ukazuje da osim „Ja“ postoje i „oni Drugi“.

U umjetnosti je puno toga nevidljivog što potvrđuju i revizije povijesnoumjetničkog kanona, osobito iz pozicije feminističke i postkolonijalne kritike. Premda je nevidljivost utkana u neke pore umjetnosti, ipak „mnoga djela o nevidljivosti idu u suprotnom smjeru i traže afirmaciju onoga što nije dozvoljeno vidjeti, žele nevidljivo osvijetliti pažnjom ili maštom, prizivanjem ili afirmiranjem sjećanja i uspomena“ (Janka Vukmir). S tom se mišlju može pristupiti i perceptivnom doživljaju ovoga Biennalea.

Slike koje čine stvari vidljivima

U eseju Pravila vidljivosti Stefan Majetschak piše kako je slika ta koja može zadržati pogled i učiniti nešto vidljivim jer ona omogućuje „biti tu“, to jest „biti nazočan“. Filozof Jacques Derrida na sličan je način doživljavao fenomen potpisa kao svojevrsne afirmacije autora teksta koji je odsutan i nevidljiv. Potpis, smatra Derrida, stvara potpisivača, premda sam potpis nije ni unutar ni izvan teksta. Majetschak će reći kako je sposobnost slike u tome da nam omogući da promatramo nešto što nije „prirodni ili umjetno stvoreni fizički objekt koji se nalazi pred promatračem“ te da nešto što de facto nije prisutno postane vizualno vidljivo i osviješteno kao takvo. Najveći je problem činjenica što se između „pravila vidljivosti slike i one vidljivosti na koju se ona poziva“ inzistira na odnosu koji je jednoznačan i nepromjenjiv. O tome zorno govori videorad Tonija Meštrovića Iza horizonta (2024) u kojem vidimo tek plavetnilo mora, ali ono što je u daljini nevidljivo je pojas Gaze, dok su zvučni dio rada propalestinske demonstracije u Limassolu na Cipru udaljenom 375 kilometara od Gaze.

Problem je, nadalje, u tome što kada nastojimo usporediti sliku i viđeno mi uspoređujemo sliku i prikazano, no postavlja se pitanje što je točno prikazano na slici. Primjerice, Pei Han Lin s djelom Zemlju nazad (2024), Francesco Paolucci u Senza Nome (2022) ili Jasenko Rasol u Migrantskoj ruti (2022–2024) kroz političke teme ili Neli Ružić u Disati zajedno (mjerenje kozmosa) iz 2023. ne govore direktno o tome što prikazuju te nam bez konteksta viđeno ostaje zamagljeno i nejasno. Zbog toga odnosi „između vidljivosti slike i vidljivosti prikazanog ni u kom slučaju nisu nepromjenjivi i jednoznačni, nego načelno ovise o tome na koji ih način promatrač doživljava“ (Majetschak). Čin percipiranja, reći će Martin Kemp, usmjeren je na cilj i selektivan je jer naše gledanje stvari ovisi o prethodno pohranjenim iskustvima percepcije, kao i o stečenim interpretacijskim kriterijima, što dobro pokazuju radovi Erica del Castilla s prikazom snovitoga svijeta mašte protkanog ezoterijom i društvenim bolestima (Kuća vidovite mladeži, 2023), Božene Končić Badurine (Cvijeće za Mariju Vinski, 2024) te nekih drugih predstavljenih umjetnika.

Grand Prix Neli Ružić

Oslanjajući se na potrebu umjetnosti da bude izložena, dio se umjetnika oslonio na institucionalnu kritiku. Među njima se ističu Zlatko Kozina (Simmetry, that’s what counts!, 2024), #nevidljive (2023–2024), Zoran Pavelić (Final Product, 2023–2024) i Predrag Pavić (The Work is Nothing, All is Work, 2024). Nadalje, na izložbi pronalazimo i veliki broj djela u kojima se umjetnici bave promišljanjem klasične slike i njezine ikoničnosti te „interno otvorene vidljivosti“ (Majetschak). Tu bih istaknuo Mariju Ančić (Pinball, 2024), Igora Eškinju (Slikoprostor, 2023), Jelenu Kovačević (Bez naziva, 2023), Zlatka Kozinu, Natašu Takač (13.83, 2024), Sunčanicu Tuk (Bez naziva, 2024) i Anabel Zanze (Slovokracija, 2022).

Prilikom otvorenja podijeljene su nagrade i priznanja najboljim umjetničkim ostvarenjima. Grand Prix je dobila Neli Ružić, Igor Ruf nagrađen je Nagradom Vlastimir Kusik za rad Bernardi u mirovini (2022) koja će mu omogućiti samostalnu izložbu u Muzeju likovnih umjetnosti. Tri jednakovrijedne Nagrade Ex Aequo dobili su: Pasko Burđelez (Bez imena, 2024), Ivan Gundić i Viktor Popović (Bez naziva – Arhiv Muzej likovnih umjetnosti, 2024), dok su četiri jednakovrijedna priznanja dodijeljena Boženi Končić Badurina i Josipu Pratnemeru (Špijunka, 2022), Niki Mihaljeviću (Napusti zdjelu i kreni prema ptici (vraćam se odmah) / Anti-ambijent ceremonijalnih cigareta, 2024) i Krunoslavu Stipeševiću (Crtež iz glave, 2024)

S obzirom na karakter izložbe i činjenicu da je natječajnoga tipa, treba biti svjestan da je tek zaključenjem natječajnog postupka i pregledavanjem svih pristiglih prijedloga žiri mogao krenuti s oblikovanjem izložbene cjeline. Mora se priznati kako je i ovoga puta odrađen jako dobar posao. Možda nismo mogli vidjeti puno toga što nam već nije poznato, no kvaliteta odabranih djela potvrđuje da su umjetnici i unutar vlastitih i jasno definiranih poetika uspjeli reagirati na tematsku koncepciju izložbe. Potvrđuje nam to da kvaliteta Slavonskoga biennalea zadržava svoju prepoznatljivost te da je internacionalizacija ove manifestacije, kao i pomak od koncepcije kakvu je imao Biennale Slavonaca, rezultirala velikim uspjehom naše kustoske struke.