Nema konsenzusa oko komunizma

 Povjesničar Davor Pauković, redoviti profesor na Fakultetu za medije i odnose s javnošću Sveučilišta u Dubrovniku, već se duže vrijeme bavi politikama sjećanja i povijesti u Hrvatskoj. U nakladi izdavačke kuće Srednja Europa objavio je tri kapitalne knjige, od kojih se zadnje dvije bave kulturom sjećanja. Prva knjiga Usred oluje. Politička tranzicija u Hrvatskoj 1989./90. istražuje burno razdoblje hrvatske tranzicije, slom Jugoslavije i prvu etapu stvaranja samostalne hrvatske države. Jedan je od urednika knjige Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti. Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj (2022), koju je originalno objavio ugledni međunarodni akademski nakladnik Routledge (2019).

U novoj knjizi Što s komunizmom? Politike povijesti i kultura sjećanja na komunističke zločine u Europskoj uniji i Hrvatskoj (2024) Paukoviću je cilj prikazati kolektivno sjećanje na komunističke zločine na razini Europske unije i Hrvatske. To je primarno učinjeno kroz analizu politikâ povijesti i normativnih rješenja, posebno na razini Europske unije. Knjiga je podijeljena na tri cjeline. U prvoj se autor bavi teorijom koja priprema čitatelja za bolje razumijevanje druge i treće cjeline, koje se bave europskom i hrvatskom dimenzijom sjećanja na komunizam i komunističke zločine. Važno je naglasiti da autor u obradi politikâ sjećanja u Hrvatskoj analizira sve režime sjećanja, počevši s jugoslavenskim okvirom sjećanja, pa preko devedesetih i stvaranja države dolazi do zadnjeg razdoblja koje prema autoru započinje 2000, a traje do danas. Time Pauković nudi sintezu razvoja i dinamike kolektivnog sjećanja u Hrvatskoj od socijalističke Jugoslavije do današnjih dana. Glavni dio knjige bavi se odnosom prema komunističkom nasljeđu, primarno preko sjećanja na zločine. Pri tome su detaljno analizirana dva mjesta sjećanja – Bleiburg i Jazovka.   

Izvor Privatna arhiva

Gospodine Paukoviću, što ćemo s komunizmom? Europska unija jasno je odredila totalitarnost i zločinačku dimenziju komunizma, no u Hrvatskoj su sjećanja na komunizam podijeljenja od nostalgije i dobrohotnosti prema komunizmu do posvemašnjeg odbacivanja komunizma i pokušaja njegova zaborava. Čini se da smo još uvijek u borbi „ustaša i partizana“. Je li to plod stihijskog odnosa prema prošlosti ili su u pitanju planirani koraci s političkom pozadinom?

Nema sumnje da u hrvatskom društvu nema konsenzusa oko komunističkog ili socijalističkog nasljeđa. Nadalje, to ujedno znači da je nejasna pozicija tog nasljeđa u nacionalnoj izgradnji. U jednom narativnom okviru ističu se razni pozitivni elementi jugoslavenskog nasljeđa – antifašizam i partizanski pokret, pobjeda u Drugom svjetskom ratu, pripojenje Istre i otoka, federalizam kao osnova buduće suverenosti, „bratstvo i jedinstvo“, međunarodni položaj Jugoslavije, sigurnost i položaj radnika, samoupravljanje, industrijalizacija i razni modernizacijski, kulturni i znanstveni dosezi socijalizma. Neovisno o tome u kolikoj se mjeri i kako valoriziraju negativni elementi komunističkog nasljeđa i zločina režima, oni u ovoj interpretaciji ne umanjuju navedene pozitivne strane koje su važan dio nasljeđa suvremene hrvatske države i važan element u nacionalnoj izgradnji.

U drugom okviru interpretacije dominiraju negativni elementi komunističkog nasljeđa – totalitarizam, diktatura Josipa Broza Tita i komunističke partije, zločini, nacionalizacija, sustavna kršenja ljudskih prava, zatiranje hrvatskih nacionalnih osjećaja, ekonomska kriza u osamdesetima i pretvaranje Jugoslavenske narodne armije (JNA) u srpsku vojsku koja je vodila napad na Hrvatsku početkom devedesetih i dr. U ovoj interpretaciji u svakom slučaju prevagu imaju negativni aspekti komunističkog razdoblja, pri čemu umjereni antikomunisti dozvoljavaju zadržavanje nekih pozitivnih elemenata tog nasljeđa, primjerice antifašizam i ZAVNOH, dok radikalni antikomunisti potpuno odbacuju nasljeđe komunizma u nacionalnoj izgradnji suvremene hrvatske države. Nema sumnje, za političke i općenito memorijske aktere, ti okviri služe za legitimizaciju vlastite pozicije i delegitimizaciju suprotstavljenih aktera.

Kako je EU riješila pitanje komunizma i koje su slabosti i prednosti takvog pristupa? Primjenjuju li se zaključci i deklaracije i zločinima komunizma u svim zemljama jednako? EU je također nastojala izjednačiti totalitarnu narav fašizma, nacizma i komunizma – je li u tome uspjela?

I među memorijskim akterima na razini europskih institucija postoje različita razmišljanja kako pristupiti komunističkom nasljeđu. Prema jednima, komunističko nasljeđe treba promatrati isključivo kao totalitarne sisteme u kojima je nasilje i kršenje ljudskih prava temeljno obilježje ideologije i time usporedivo sa sjećanjem na nacizam i fašizam. Za druge, komunističko nasljeđe (u ovom narativu socijalističko) treba promatrati iz različitih perspektiva, a nikako samo kroz zločine. Ovi drugi ističu pozitivne aspekte socijalizma, a posebno ulogu komunističkih pokreta u antifašizmu i pobjedi u Drugom svjetskom ratu.

Prvu, totalitarnu interpretaciju europskog komunizma promovira najvažnija politička grupa, Europska pučka stranka, koja već više od dva desetljeća ima većinu u Europskom parlamentu, a okuplja stranke desnog centra. Uključivanje drugih epizoda u mračno nasljeđe Europe, kao što su komunistički zločini, zahtijevalo je uspostavljanje drugačijeg načina sjećanja koje će biti inkluzivno i koje će prevladati česta antagonistička sjećanja koja postoje između pojedinih država ili unutar nacionalnih okvira. U tu svrhu Europska unija promovira kozmopolitski način sjećanja koje dekontekstualizira povijest i fokusira se na žrtvu i moralne lekcije u cilju da povijest ne proizvodi nove napetosti i podjele. Posljedica toga jest uokvirivanje negativnog nasljeđa različitih režima i ideologija 20. stoljeća u antitotalitarni diskurs.

Institucije Europske unije i Vijeća Europe takvu politiku potvrdile su nizom deklaracija i rezolucija koje su jednako osudile zločine svih totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma. To se svakako može smatrati uspjehom memorijskih aktera koji traže priznavanje zločina koje su počinili komunistički režimi. Ipak, oni i dalje ističu da još uvijek žrtve komunizma nisu priznate na jednak način kao žrtve nacizma i da još postoje snage na europskoj i nacionalnim razinama koje nastoje umanjiti i relativizirati zločine komunističkih režima. Također, ti akteri nisu ostvarili cilj kriminalizacije poricanja komunističkih zločina, jednako kao što je to slučaj s poricanjem holokausta. S druge strane, protivnici izjednačavanja svih zločina i režima unutar antitotalitarnog diskursa tvrde da takav pristup relativizira povijest i omogućuje različite oblike manipulacije, od negiranja jedinstvenosti holokausta, zamagljivanja i utišavanja antifašističkog pokreta, pa sve do rehabilitacije povijesnog i suvremenog fašizma.

Posebnu ste pozornost dali Bleiburgu i Jazovki. Zašto baš njima? Kakva je priroda tih zločina naspram drugih zločina tijekom socijalističke Jugoslavije?

Bleiburg i Jazovka predstavljaju važne nacionalne simbole komunističkih, odnosno partizanskih zločina krajem Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njega. U okviru FRAMNAT projekta (framnat.eu) nekoliko godina pohodio sam navedene komemoracije i skupljao podatke, što mi je pomoglo u boljem razumijevanju tih komemorativnih praksi. Bleiburg (i Križni put) od devedesetih se prometnuo kao centralni simbol komunističkih zločina i glavna točka u reproduciranju suprotstavljenih narativa o Drugom svjetskom ratu, poraću i šire nasljeđu socijalističkog razdoblja. Iako su komemoraciju u pedesetima uspostavili pripadnici poraženih snaga u Drugom svjetskom ratu koji su od početka komemoriranja propagirali drugačiji narativ o kraju rata, u devedesetima, a posebno u dvijetisućitima komemoracijom počinju dominirati umjereni antikomunisti, za razliku od Jazovke koju kontroliraju radikalni antikomunisti.

Oko blajburške komemoracije razvili su se suprotstavljeni narativi koji su sastavni dio antagonizma o komunističkim zločinima i nasljeđu komunističke Jugoslavije. Sažeto, u komemorativnom narativu događaj je prikazan kao tragedija hrvatskog naroda u kojoj su od strane komunističkog totalitarnog poretka stradale nevine žrtve za koje nitko nije odgovarao. Posebno se ističe da su ti zločini nepriznati i umanjivani, za razliku od nacističkih i fašističkih, koji su priznati i sankcionirani. Cilj komemoracije izražavanje je pijeteta žrtvama i suočavanje s komunističkim nasljeđem.

Kritičari navode da se ne radi o tragediji hrvatskog naroda već o poraženoj kolaboratorskoj armiji, a u temelju motiva je osveta pobjednika nad fašističkim snagama. Prema tome, osporava se nevinost svih žrtava iz čega proizlazi da se žrtve Bleiburga i Jasenovca, ustaša i partizana, fašizma i komunizma, ne mogu uspoređivati. Za kritičare je Bleiburg primarno komemoracija koja se uvelike koristi za reviziju povijesti, odnosno rehabilitiranje NDH, a ne odavanje počasti žrtvama. Ustaška ikonografija za kritičare nije izolirani incident, kako tvrdi druga strana, već glavno obilježje koje dokazuje pravi karakter komemoracije. Suprotstavljeni narativi snažno su ukorijenjeni duž političko-ideološkog spektra, od političkih elita, medija do znanstvenih i kulturnih elita.

I u knjizi i u prethodnom odgovoru precizno ste i nepristrano predstavili ovu problematiku, što nije čest slučaj u našem javnom prostoru. Kako se po vama Hrvatska prilagodila europskom sjećanju na komunističke zločine? U tom smislu, vidite li razloge zašto Hrvatska nije provela lustraciju kao neke druge postkomunističke zemlje?

Utjecaj europeizacije na kulturu sjećanja u Hrvatskoj imao je različite dimenzije i dinamiku. I lijevi i desni memorijski akteri pozivaju se na europske vrijednosti i europska normativna određenja – ljevica na antifašističko nasljeđe Europe, a desnica na osudu komunizma i komunističkih zločina. U okviru toga utemeljene su različite memorijske prakse, primjerice sjećanje na holokaust ili obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Što se tiče lustracije, tu se Hrvatska poprilično razlikuje od onih država koje su na neki način pokušale provesti neki oblik lustracije. Tema lustracije u Hrvatskoj s vremena na vrijeme pojavljivala se u javnom prostoru. Zbog Tuđmanove koncepcije nacionalnog pomirenja, ratnog konteksta, kao i tranzicije u kojoj je veliki broj članova partije prešao u novoosnovane političke stranke, pritom u ogromnom broju i u HDZ, nikada pitanje lustracije nije ozbiljno razmatrano. Uz to, provođenje lustracije otvara niz ustavnih, pravnih i organizacijskih problema o kojima svjedoče iskustva europskih država koje su je provodile.