Ne mogu iskopati zemlju iz jezika / Ne mogu iščupati jezik iz zemlje

Veliki hrvatski pjesnik Petar Gudelj, autor više od dvadeset iznimnih pjesničkih zbirki, preminuo je u 92. godini u krugu obitelji u Zagrebu. Rođen je u Podosoju kraj Imotskog 29. rujna 1933. godine. Četiri razreda osnovne škole završio je u Podosoju, četiri u Imotskome, a učiteljsku školu u Mostaru 1954. godine. Komparativnu književnost diplomirao je na Filozofskome fakultetu u Beogradu 1959. godine, gdje je radio u Zavodu za udžbenike do 1972, a zatim kao profesionalni književnik. Od 1990. živio je u Baškoj Vodi, gdje je osnovao Malu nakladnu kuću Sveti Jure.

U drugoj polovici šezdesetih godina u Beogradu Gudelj je napravio riskantan potez modernizirajući čitanke i osuvremenjujući srednjoškolsku lektiru. „Dobro, ja sam u školu tamo unio tekst moderne književnosti. I to one prave književnosti, koja služi samo ljepoti, služi samo čovjeku. I nije nikakva sluškinja politike. Nije sluškinja povijesti. Nije sluškinja ideologije. Nego je samo u službi čovjeka. (…) Učinio sam jedan napor, ne ja sam, učinilo je i vrijeme za me, iskoristio sam taj trenutak i od tih najljepših tekstova iz svjetske književnosti napravio sam četiri čitanke i četiri priručnika teorije književnosti. (…) Dok se politika nije tako drsko, bezobraznički umiješala i pokušala utjecati na to, propisivati pisce, tekstove itd.“

Dosezi Gudeljeva pjesništva bili su dugo i sustavno prešućivani / Snimio Ognjen Karabegović / Halopix / PIXSELL

Mitizirana okrutnost

Najranije Gudeljeve pjesme datiraju iz pedesetih godina. „Cio život pišem pjesme. Prvu pjesmu sam započeo kad sam naučio prvo slovo. Tu svoju prvu pjesmu nastavio sam pisati do današnjega dana. Ona se pruža kroz sve moje godine i kroz sve moje knjige. I pisat ću je sve dok neka duga ruka na moje pisanje ne spusti točku. Pjesmi tu ne će biti kraj. Ona će se dalje pisati, sama.“

Poeziju je počeo objavljivati 1951. godine, a iz toga su vremena najpoznatije zbirke Ruke, suze i čempresi (Sarajevo, 1956), Isus je sam (Kruševac, 1961), Pas, psa, psu (Beograd, 1967), Suhozidina (Beograd, 1974), Tropi. Počela (Beograd, 1976) za koje ishodišta pronalazi u rudimentima sredozemno-južnjačke osjećajnosti, „religiozne kontemplacije i mitizirane okrutnosti“ (Mrkonjić). Njegove forme „biblijskom intonacijom i frazom, usmjerenom patetičnošću i koherentnošću izraza, anakronizmima i refrenima, postaju glavni strukturni elementi njegova pjesništva“ (T. Vuković).

Tematsko-motivski sloj Gudeljeva pjesništva crpljen je iz arhetipskoga, iskonskoga svijeta i jezika, a pjesnikova svakodnevica postaje sveta i mistična, kao i krajolik koji prikazuje. „Sakralizacija i mitizacija, blagost i okrutnost one su krajnosti između kojih ludistički lirski subjekt balansira dopuštajući prevagu jednog ili drugog pola“ (T. Vuković).

Knjige poeme

Kasnija, zrela faza osamdesetih godina obilježena je konceptualno čvršće kreiranim cjelinama i zbirkama: Štiti (Mostar, 1979), Lirika (Beograd, 1979), Vrulja (Beograd, 1982), Mit i med (Beograd, 1982), Osmoliš (Beograd, 1982), Vlkoe (1983), Lirika (Ljubljana, 1984), Hesperidske jabuke (Beograd, 1986). U toj fazi prevladavaju tzv. knjige poeme s prikazom povijesnoga vremena, zemlje i krajolika koji su s pjesničkim subjektom neraskidivo povezani makar je velik dio života Gudelj stvarao izvan Hrvatske.

-----------

 

Imam zemlju u jeziku.

Jezik u zemlji.

Zemlju nad jamama,

jezik pun jama.

Imam Mosor i Velebit

od lubanja.

Imam mjedeni Mjesec.

Imam medeno Sunce.

Iz lubanje, iz jezika izađe.

U lubanju, u jezik, zađe.

Po Mosoru čuvam koze.

Po Velebitu vukove.

U lubanje sadim smokve.

Po jeziku sijem pšenicu.

U očnim dupljama

držim pčele.

Jako je moje vino.

Sladak je moj kruh.

Gust je med i bistar vosak

iz mojih ulišta.

Nebo mi je u ponorima,

a u nebesima zemlja.

Jednako volim

nebo i zemlju.

I sve što gmiže i hoda,

leti i pliva.

Lisicama i lasicama

kujem krv.

Kopcima

oštrim kljun.

Vukovi kod mene

školuju glas.

Čovječja ribica u mom oku

uči da pliva.

Imam zemlju u jeziku.

Imam jezik u zemlji.

Ne mogu iskopati

zemlju iz jezika.

Ne mogu iščupati

jezik iz zemlje.

(Petar Gudelj,
Zemlja u jeziku)

----------------

„A kad se nađete na pijanci, / u bogatu toru. / ili kad budete lizali duboke vučje rane, / sjetite se brata u sužanjstvu / koji piše ovu uzaludnu pjesmu / o vukovima, / umjesto da pije s vama, umjesto da izlizuje / duboke vučje rane. // Koješta. Kakva pjesma. Kakva / metiljava braća. // Radite svoj posao.“ (Vuk u novinama, Beograd, 30. studenoga 1978)

Gudelj je napisao i poemu prijetećega, slutećega naslova Europa na tenku (Beograd, 1987), jedino mu djelo predstavljeno u Leksikonu hrvatske književnosti. Sve pjesme i kraći lirski prozni zapisi u ovoj poemi nastali su, kako navodi sam autor, u Baškoj Vodi 1984. godine. „Tada je pjesnik osjetio potrebu za definiranjem civilizacije izrasle na starom europskom kontinentu, koja, po njem, svoj kraj doživljava u eskalaciji ratovanja i barbarstva, okružena sve složenijim sredstvima za uništavanja čovjekove biti“ (Sanja Knežević).

Motiv tenka pjesnik interpolira i u Evanđelje po Luki, mit o Prometeju, narodne poslovice i izreke, izravno se pozivajući na Drugi svjetski rat, ulazak ruskih tenkova u Budimpeštu, Praško proljeće, Arapsko-izraelski rat, sukob Istoka i Zapada. Strahujući od atomskoga rata i potpunog uništenja, završava: „Europsko državno blagostanje / počiva na tenku (Danas samo na tlu Europe).“

Čija je ovo zemlja

Kao i mnogi veliki ljudi i umjetnici, ni Gudelj dugo nije vrjednovan onako kako je zaslužio i kako je želio: „Čija je ovo zemlja. / Čija je ovo rič. / Čija je ovo krv // Ilirska. Zmijska. Hrvatska. // Samo vatra. / Samo bura. / Samo loza. // Samo ova u meni kost. / Samo ova u meni krv. / Samo ova u meni rič. // Ilirska. / Zmijska. / Hrvatska.“ (Čija je ovo zemlja)

Unutar hrvatske su književnosti dosezi Gudeljeva pjesništva bili dugo i sustavno prešućivani i malo se književnih povjesničara i teoretičara bavilo njegovim djelom, s iznimkama Mrkonjića i Kravara koji su upozoravali na njegov opus koji „nedvojbeno zaslužuje atribute autonomnosti, suvremenosti i visoke estetske vrijednosti. Nastajući izvan okvira nacionalne književnosti, njegova je poetika generički i tematski uvijek pripadala korpusu hrvatske suvremene poezije, i to njezine tzv. južnomediteranske izvodnice“ (T. Vuković).

U Hrvatskoj je Gudelj izdao zbirke Vuk u novinama (Zagreb, 1988), Moja Imota (Zagreb, 1991); sve je dotad tiskane zbirke, uz šest neobjavljenih, sabrao pod naslovom Golubice nad jamama I–III (Split, 1993), a objavio je i Put u Imotu (Zagreb, 1997) i Hrvatsku Odiseju (Baška Voda, 1999).

Iako je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika, u Zagrebu nije dočekan i primljen na željeni način nakon beogradske životne faze, kao što ništa i ne nastaje bez rana. „Najzadovoljniji sam i najveća mi je nagrada kad napišem nešto čime sam ja zadovoljan i to je meni prava nagrada.“ Umro je uoči Svjetskoga dana radija, a kako radio, tako dostupan, svoj, aktualan, univerzalan, „zbog svoje čudesnosti uspijeva“, tako i Gudelj začudnim, samosvojnim, aktualnim i univerzalnim pjesničkim opusom uspijeva zatraviti recipijenta.

Pelazgi: mitska bića,
prvi ljudi koji su niknuli
iz zemlje

U zadnjoj svojoj fazi piše opsežne zbirke iznimne kritičke recepcije: Duša tilu (2010), Sve što si donio iz planine (2012), Da zađe mjesec da izađe sunce (2017), Munje i naranče (2018), kao i dnevničke, lirsko-prozne knjige Za svojim pjesmama (2020), Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime (2021), Gora oko dvora (2023). Izabrane pjesme objavio je u knjigama Pelazg na mazgi (2004) i Zemlja u jeziku (2022).

„Je li važnije imati zemlju ili jezik? Mislim da je to isto. Dakle, jezik i zemlja su isto. I nije bilo izravnog povoda da napišem tu pjesmu. To je iz mog osjećanja. Iz toga moga osjećanja zemlje i jezika izrasle su manje-više sve moje knjige. O jeziku kao takvom, a o zemlji da ne govorim. Napisao sam o tome stotine pjesama. Naravno, nigdje tako eksplicitno, nigdje tako izravno kao u ovoj pjesmi. Svak’ ima svoju zemlju, ima svoj jezik. A mi svi imamo sve. Ljudi imadu ljude. Ljudi imadu zemlje, imadu jezike. U svim jezicima se ne snalazimo. Mi ne čitamo poeziju u svim jezicima, a bilo bi to divno i sjajno. Poezija se može čitati samo u jednomu jeziku. U onomu jeziku na kojemu je ona napisana. I ni u kojem drugom! Sve su ostalo surogati, sve je to nešto nalik ali ne ono pravo.“

Pjesme su mu prevedene na slovenski, poljski, rumunjski, engleski, švedski jezik i uvrštene u sve novije antologije. Napisao je i veliki broj scenarija za dokumentarne filmove, a bio je i glavni scenarist filma Vrulja u vrulji.

Erudit, mediteranski i gorštački pjesnik, iznimni intelektualac i znalac „koji je poznavao grčke i rimske mitove, biblijski svijet i ilirsku dušu svoga zavičaja“, autor trideset i dviju autorskih knjiga, dobitnik je Nagrade Tin Ujević (2002), Nagrade Goranov vijenac za cjelokupni umjetnički opus (2010), Nagrade Fonda Miroslav Krleža (2011) i Plakete Dobrojutro, more (2014).

DOK SVIJAM RIJEČI

Petru Gudelju

Dok svijam riječi, k’o željezne šipke,

prkosom drhte, žarom volje gore,

povijuše nisu mekane i gipke;

prgave i krute, do zadnje se bore.

 

Goneći riječi u korito stiha,

ćutim da krotim nabujalu rijeku

i okivam gromove lancima utiha,

dok munje nebesa paraju i sijeku.

 

One su divlji, na obrasloj stazi,

uzavrele krvi zubati mustanzi,
one su zadah truleži u vlazi,

 

i tajna trajnosti u sunčevoj snazi,

one su kulama štićeni prilazi

s kojih dovikuju:
„Pjesnik nailazi!“

Petar Elez