Mala zlatna magla

Uz inflaciju autofikcije u prozi, raste broj, barem stječem takav dojam, pjesničkih zbirki koje nalikuju dnevničkim ili autobiografskim zapisima. Takve lirske knjige izvode na pozornicu figuru građanske osobe te je strogo učvršćuju pjesmama o njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, ljubavnom životu, bližnjima, profesiji, pisanju, snovima, traumama, zavičaju itd. Mislim na zbirke koje naginju narativnom diskursu, koje su otvorenije prema čitateljima i kojima nije primarno dovoditi u pitanje odnos referencije i označavanja. Upravo se takva tendencija može primijetiti u zbirci Ovdje Jakoba Filića (1994) koja je ovjenčana Nagradom Milivoj Cvetnić i u kojoj jezik, konstituirajući istodobno figuru pjesnika, prevoditelja, flanera, zaljubljenika, usamljenika, sanjara i brojnih drugih u njegovoj blizini i daljini, izvodi specifičan svijet u kojemu se misao prebacuje iz ovdje u ondje, iz djetinjstva u sadašnjost i budućnost, iz realnosti u „zvjezdanu noć“, iz tuge u radost, iz grada na otok i obrnuto.

Izd. Društvo prijatelja knjige Milivoj Cvetnić, Hrvatska Kostajnica, 2024.

Zbirka je obimna, broji nešto manje od 80 pjesama bez ciklusa, rasutih životnih epizoda, sjećanja ili zapisa odvojenih vremenskim zidovima koji se, kako čitanje odmiče, sve više čine propusnima, što stvara osjećaj sljubljivanja djetinjstva i zrelosti, oblaka i tramvaja, betona i biljaka, ljudi i mačaka, životne apatije i nade, gradske gužve i plaže na Prviću, sna i stvarnosti, života i smrti, poezije i glazbe. To se sljubljivanje ne zbiva samo na tematskoj, već i na strukturnoj razini zbirke. U početku se pravilno izmjenjuju pjesme djetinjstva (infantilni diskurs) i pjesme zrelog glasa. Jedno zrcali drugo, pomalo nalik Šimićevim Preobraženjima, da bi, kako se knjiga približava koncu, došlo do stapanja različitih svjetova. Dječak je odlučio nastaviti biti glasan u zrelom tijelu: „Na kraju sam donio odluku, pisat ću poeziju, donositi malo svjetla, pričati o velikoj ljepoti svega ovdje.“

Zbirka otpočinje, s jedne strane, tematizacijom priložne oznake „ondje“ koje je „toplo“, „meko“, „bijelo“ i „okruglo“ i gdje „spava jedna mala zlatna magla“. Početak djeluje poput deskripcije nekog ne-prostora i ne-vremena, psihoanalitičkim žargonom, predsimboličkog ili Kristevinog semiotičkog te, s druge strane, tematizacijom naličja te iste priložne oznake koje „žulja tijelo“, gdje je „hladno“ i „mračno“, gdje ima „bolesti i dubokog gdje ne vidiš dno“. Buđenje djeteta dovodi se u vezu s buđenjem tijela kao materijalne manifestacije „zlatne magle“, a lako se može povezati i s rađanjem subjekta, „slova koje ubija biće“ (Lacan), jer san ili žudnja o autentičnom, izvornom „bijelom“, „okruglom“, „toplom“, mogući su tek naknadno ili retrogradno putem Jezika. Iz tog se nepojmljivog svijeta priložnih oznaka, Realne „zlatne magle“ koja djeluje poput genoteksta knjige, stvara horizontalni ili Simbolički stratuum bogat navedenim motivima, konceptima i temama poput sna, stvarnosti, radosti, tuge, obitelji, grada, otoka, djetinjstva, života, smrti, ljubavi, tijela, pijanstva itd.

Lirski subjekt u prvome licu podjednako promatra ljude, cvijeće, more, zvijezde, sunce, ribe, mačke, tramvaje, školjke, šumu, zgrade, tijela, nastojeći na kraju dana ili stiha izvući optimističnu ili rezigniranu misao: „I Zagreb se pretvori u Antenu ili Madrid, / Čujem samo šuškanje ljudi i tramvaja, / Gledam vrhove zgrada i krošnji / Pa barem na pola sata negdje daleko otputujem“. Poezija je to o borbi subjekta za „čuđenjem“ i očuvanju iskošene i (auto)refleksivne misli u suvremenom svijetu informacijskog meteža i bezglavog jurenja. Pjesme su pisane u klasičnom stihu, a naslovi malim slovima, što je dugogodišnja manira naših pjesnikinja i pjesnika. Taj prvotni snažni učinak pravopisne figure, šaka u oko onima koji još uvijek vjeruju u istovjetnost lirskog i standardnog diskursa, već duže vrijeme ima otupljenu oštricu.

U zbirci prevladava narativni ton, diskurs je kolokvijalan, prepun žargonizama, anglizama, fonetizacije engleskih riječi (redovito u naslovima) i referenci iz popularne kulture, što čitateljima omogućuje lakše „prepoznavanje“.

Metafore, usporedbe, retorička pitanja, figure oživljavanja i ponavljanja u službi su priče ili deskripcije uokvirene kraćim ili duljim rečenicama. Ako se negdje jasnije načuje poneka figura zvuka, ona je više u službi učvršćivanja teme, a ne njezina raspršivanja. Najjače oružje knjige jest usporedba ispod koje se provlači katahrestična logika gdje se motivu, pojavi, poeziji ili glazbi iz nužde pridaje neko općepoznato značenje: „zrikavci bruje kao bicikl kad ne okrećeš pedale“, „moje more kad kao svježe pokošena trava zamiriše čim otvoriš prozor i izađeš“, „cvjetovi bazge pupaju kao mali punoglavci“, „Oči svijetle u mraku / kao plastične narukvice iz Maksimira“.

Velik broj pjesama i ponavljanje istih tema i postupaka podosta guše biserne momente zbirke, (auto)refleksivne pjesme u kojima sanjar, pjesnik, prevoditelj, u konačnici, odrasli dječak percepcijom/mišlju iz svako­dnevice izvlači gusti sok za čitateljevu žednu imaginaciju: „od magle i rose, / sjemenke maslačka / i duše jedne umiljate mačke / napravio sam jedan mali pitomi oblak“, a „Mokri se cvjetovi natapaju kao školske spužve, / Spuštaju se kroz tla, / Ali već će ujutro opet blijediti na suncu, / Skupljati hrđave opekline po rubovima / Kao da ih ljeto polako pali vrhom cigarete.“

U konačnici, mogu samo reći da Filićev nagrađeni prvijenac u nekim situacijama dokazuje da tzv. stvarnosno pjesništvo, koje slijedi Cvitanov i Marunin duh, može itekako postaviti provokativne i začudne zamke unutar ili između neizbrušene kolokvijalnosti.