Kako Se Čita Soo Shi

XPBATИ, GO HOME! OBO JE CPБИJA!!! Taj ljubazni transparent bio je izvješen prošli mjesec na jednom beogradskom mostu, iste večeri dok je policija ispitivala pet predstavnica hrvatskih nevladinih organizacija, koje su ondje sudjelovale na radionicama Erste Stiftunga. Jedna od njih, povjesničarka umjetnosti, nakon što su ih protjerali zbog „zaštite sigurnosti Republike Srbije i njezinih građana“, opisala je za hrvatske medije boravak na policiji ovako: „Gurnuli su nam neki dokument na ćirilici i tražili da potpišemo. Rekla sam da jako slabo čitam ćirilicu te ih molila da nam to prevedu, što nisu htjeli.“ U Hrvatskoj možete biti kunsthistoričar, a da ne poznajete jedno od tri povijesna pisma svog naroda; možete kao aktivist ići u susjednu zemlju, a da tamo niste u stanju pročitati ni naziv lokala u koji ulazite, a kamoli novine; možete mrziti Hrvate, ali ste im toliko nevažni da se nisu potrudili naučiti vaše pismo, pa ne mogu pročitati vaš uvredljivi natpis. Srećom, tu je engleski, tako da će se Hrvati i Srbi ipak moći nekako sporazumjeti (makar i u tome da se ne slažu, kako kaže predsjednik Vučić).

Izvor Pixabay

Ah, taj engleski naš svakidašnji. Zabrinuto pratim vijesti o potresima u Grčkoj i saznam da je njihov premijer Mitsotakis izjavio sljedeće: „Želim uvjeriti stanovnike Santorinija i susjednih otoka, koji su trenutačno na testu, da je država uz njih.“ Dakako, nisu u školi i ne zaokružuju im ocjene, nego su na iskušenju. Ili, čitam o teškoćama u pomorskom prometu pa me informiraju da „feriboti nisu smjeli napustiti luke zbog jakih vjetrova.“ Ili nas portal izvijesti o tome da je počinjeno ubojstvo „moćnog direktora u NYC-u.“ Nakon kraćeg razmišljanja zaključujem da se to dogodilo u New York Cityju, a da si je to novinar skratio u en-aj-si. Jedna od najsimpatičnijih komedija slovopisnih zabuna odvila se također u Srbiji gdje se tiktokerica snimala kako prvi put jede sushi, ali je ime tog dalekoistočnog jela izgovorila po refleksu čitača ćirilice, to jest fonetski: su-shi. Hejteri iz cijele regije (regiona) obrušili su se na nju, a jedan je hrvatski portal zbog toga dao sljedeće objašnjenje: „Riječ sushi odnosi se na kiselkasti okus riže zakiseljene octom i izgovara se: soo shee“.

Autori one pogromaške parole s početka teksta pokazali su ne samo da im je engleski blizak poput ćirilice, nego i da još uvijek znaju velika slova. Kapitala nestaje iz naše komunikacije koja je postala digitalna i virtualna – poruke, postovi i e-mailovi pisani su uglavnom malim slovima. Ne vrijedi to samo za mlade, i ja sam podlegao duhu vremena. Veliko slovo djeluje autoritarno i teško, a malo prijateljski; verzal je služben, a mi smo kolokvijalni; velika su slova ozbiljna, kao i vremena, a treba se malo opustiti. Ima tu i još jedan problem, a taj je da veliko slovo po pravopisu slijedi iza točke, a baš su te napisane točke nezgodne. Čak i savjetnici za online dopisivanje kažu da treba izbjegavati točke jer djeluju strogo, ali ja sam došao do toga i sam: moji e-mailovi i smsovi završavaju bez točke, eventualno dodam trotočku. Iako se verzala klonim kao kuge, i eventualno ga koristim za početno slovo imena ako je poruka poluslužbena, još uvijek diskurs dijelim u rečenice, a za to već dugo rabim semikolon. Ni točka ni zarez, ni kraj ni predah, točka sa zarezom idealan je interpunkcijski znak za komunikaciju koja nije ni usmena ni pismena, koja ne treba veliko slovo jer nikad ne počinje, i koja ne treba točku jer nikad ne prestaje.

Kad je sedamdesetih Branislav Glumac u izdavačku kuću Mladost uredniku Otu Šolcu donio zagrepčanku, roman bez interpunkcije i velikih slova, on ga je dvije godine držao u ladici jer je mislio da je to neobjavljivo, a danas se maloslovnim mladima malim slovima obraćaju i njihovi umjetnici i brendovi. Billie Eilish pjesme i albume naziva, primjerice, don’t smile at me ili my future, a ni Spotify se ne zamara velikim slovima u playlistama. Isto vrijedi i za biznis – što krupniji kapital, to sitnija slova. adidas, airbnb, android, bitcoin, citibank, eBay, facebook, hp, intel, lenovo, mastercard, logitech, msnbc, nickelodeon, nutella, tumblr – samo su neki od logotipa ispisanih malim slovima, koji su nam toliko bliski da to i ne primjećujemo, sve dok ne pokušamo započeti rečenicu kojim od njih. Isti pravopisni problem imamo i s pomodnim riječima kao što su e-vozilo, e-javna nabava, e-savjetovanje, e-knjiga, a čak i Elektronički oglasnik javne nabave Republike Hrvatske ima službenu skraćenicu e-OJN RH. Veliko slovo kao da remeti konzumaciju – kao da ćemo mastercard karticu lakše peglati ako iz nje ne strši veliko slovo, i kao da će nam nutella zapeti u grlu ako bi počinjala s N. iPhone vas jednostavno zove da ga uzmete u ruku.

Pa dok kapital ne voli kapitalu, velika slova vraćaju se kad se oponaša engleski pravopis, u kojem njima započinju, recimo, imena dana u tjednu i mjeseci, ili pak riječi u naslovu – i to ne samo punoznačnice, nego baš sve. Iz perspektive pravopisa to je pogrešno, ali ima logike: naslovi s verzalom učestali su kad se radi o nekim marketinškim ili PR priopćenjima, a priznajmo da najava za Četvrtak ili Kolovoz zvuči autoritarnije. Možda ste primijetili da Trump voli velika slova, pa njima započinje svoje omiljene riječi kao što su Pravda, Rat i Carina. Slova više ne slijede pravila, nego govore o osjećajima: velika za krutost, strogost i ozbiljnost, mala za opuštenost, inkluzivnost i prijateljstvo. pa si vi sad mislite…