Jedan od najutjecajnijih Europljana 16. st.

„Nema hrvatstva koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta s hrvatskim grofom“, zapisao je Miroslav Krleža, misleći pritom na Matiju Gupca i Jurja II. Draškovića, koji je prvome, prema jednoj od najpoznatijih domaćih predaja, potpisao smrtnu presudu. Ipak, lik i djelo jednog od najutjecajnijih ljudi u Europi 16. stoljeća –  hrvatskog bana, teologa i kardinala, pripadnika velikaške loze Draškovića – do naših su dana nedovoljno istraženi te nerijetko pogrešno vrednovani. Stoga je 500. obljetnica njegova rođenja bila sjajna prilika za mini kolokvij održan u Zmajskoj kuli nad Kamenitim vratima, u organizaciji Vinka Kovača, pripadnika Zmajske mladeži i Zmajskog stola u Varaždinu. Prvo predavanje održao je sam Kovač, govoreći o Draškoviću u okviru njegova osobnog i službeničkog uspona među najutjecajnije osobe u Habsburškoj Monarhiji. Drugo je predavanje prikazalo Draškovićevu suradnju s književnikom i teologom Antunom Vramcem, a održao ga je Alojzije Jembrih, Zmaj Gregurovečki.

Jubilejska godina hrvatskog bana, teologa i kardinala, pripadnika velikaške loze Draškovića

Izložba o Jurju II. Draškoviću može se pogledati u dvorcu Trakošćan. Zbog neisplaćenih banskih plaća,
Juraj II. Drašković svojedobno je dobio trakošćansko vlastelinstvo / Snimio Dubravko Hrupa

Tijekom studentskih dana u Krakovu, Beču i Padovi Juraj II. Drašković upoznao se sa strogim katoličkim duhom koji ga je formirao. Zahvaljujući dobrim vezama s carem Ferdinandom I, sudjelovao je na državnom saboru u Augsburgu, a bio je i jedan od utjecajnijih sudionika Tridentskog koncila, na čijim se dokumentima potpisao kao Hrvat, biskup Pečuha. U svojstvu hrvatskog bana kao medijator sudjelovao je u manjim bunama upozoravajući vladara na mogućnost veće, što se i zbilo 1573. te je upravo njemu pripada dužnost ugušiti je. Iako ga tradicionalna historiografija prikazuje kao negativca, prema nekim drugim povijesnim izvorima Drašković se kod vladara zalagao za pomilovanje ustanika. Zbog neisplaćenih banskih plaća dobio je na korištenje trakošćansko vlastelinstvo, a ostao je upamćen i po agilnom protuturskom djelovanju. Nakon što je postao đurski (győrski) biskup, proglašen je kardinalom te namjesnikom Ugarske, što je ujedno označilo i vrhunac njegove karijere. Zbog brige za domovinu i siromašno pučanstvo nazvan je pater patriae et pauperum. Njegova korespondencija s najvećim humanistima i političarima 16. stoljeća i dalje je nedovoljno istražena te je pohranjena u arhivima diljem Europe.

Vinko Kovač i Alojz Jembrih u Zmajskoj kuli
nad Kamenitim vratima

 Jedan od istaknutijih pripadnika Draškovićeva kruga bio je svećenik i pisac Antun Vramec. On je, potaknut biskupovim nastojanjima, napisao i uz njegovu potporu u Ljubljani objavio svoju Kroniku (1578). Djelo bilježi događaje od postanka svijeta do autorova vremena, a spominje i samog Draškovića kao hrvatskog bana, kojem je djelo posvećeno. Upravo u godini objavljivanja djela, Drašković je postao prvi čovjek Đurske biskupije, odakle se vrlo aktivno zalagao za katoličku obnovu. Vramčeva Kronika, napisana narodnim jezikom, posvećena je širokom pučanstvu, a njome su se koristili i polaznici zagrebačkog sjemeništa – koje je 1564. utemeljio upravo Drašković. Sjemenište je u narodu poznato i kao „kaptolska črna škola“ jer je bilo smješteno u kuriji bivšeg zagrebačkog kanonika Franje Filipovića, koji je prešao na islam pa mu je Drašković u znak izopćenja sve zidove obojio u crno. Kao varaždinski župnik Vramec je uz Draškovićevu pomoć tiskao i zbirku propovijedi naslovljene Postila (1586). Osim navedenog, obojicu spaja iskustvo studiranja i života u Beču i u Rimu, stoga ih valja promatrati i kao neizostavan dio šireg europskog mozaika razdoblja u kojem se oblikovala slika zapadne kulture i civilizacije kakvu danas poznajemo.

Taj širi kontekst potvrđuje i izložba Juraj II. Drašković. 500 godina autora Vinka Kovača, koja je svečano otvorena 15. veljače u Dvoru Trakošćan, a bit će je moguće razgledati do 30. svibnja.

Posebno valja izdvojiti Draškovićev srebrni krizmarij te sveta ulja kojima se služio, kao i zidni umivaonik izliven iz njegova starog lijesa.

Također, tu je i rasprava vezana za problematiku katoličke obnove koju je Drašković preveo s latinskog na mađarski. Svi vrijedni eksponati stigli su iz mađarskog Győra, gdje je 1587. državnik i kardinal pokopan.