Iz prevodilačkog pera

Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Društvo oponašatelja lijepe književnosti

U povijesti književnosti zapadnog kulturnog kruga neki se pojmovi stalno vraćaju, neki nikada nisu otišli, samo su se sezonski presvlačili. Takav je pojam oponašanje, stariji i od pojma književnosti. Platon ga je doveo na loš glas, Aristotel ga je rehabilitirao i već tada mimeza nije bila jednoznačan pojam, a odonda je značila svašta, s pozitivnim predznakom koliko i s negativnim.

Stav prema oponašanju ne ovisi samo o trenutnoj poetici ili modi za intelektualce, umiješa se i karakter. Nekim piscima ne smeta svita oponašatelja, ili im možda i smeta, ali pristojno ih trpe. Neki čak vole imati sljedbu obožavatelja koji bi oboje roditelja prodali da mogu pisati kao književni idol – jer, misle si takvi pisci, samo najbolji zaslužuju da ih se oponaša. Treći se imitatora užasavaju, a razlozi mogu biti svakojaki: jedni svaki pokušaj oponašanja doživljavaju kao ugrozu svoje božanske originalnosti, druge podilazi jeza od nemaštovitih čankoliza.

Dijele se pisci i prema tome kako se odnose prema prevodilačkim zapitkivanjima. Ne pišu svi prevodioci svojim piscima, ima među nama nepopravljivo sramežljivih, radije riskiramo nego da uznemirujemo tvorca, što je uglavnom očekivano s obzirom na navodno rasprostranjeni karakterni tip među književnim prevodiocima: tihi, samozatajni, srasli sa svojim zapećkom (nije to baš uvijek tako). Ali kad se prevodilac odvaži, dobije li svaki put odgovor? I od koga ga dobije? Jesu li prema svojim prevodiocima pristojni isti oni pisci koji su trpeljivi prema oponašateljima; odgovaraju li na prevodilačko pitanje novim romanom isti oni koji su gladni imitatorske pažnje?

Najviše bih voljela znati zašto neki pisci ignoriraju svoje prevodioce, ljude koji im talent i slavu pronose svijetom. Možda pisce koji svojim prevodiocima ne odgovaraju na poruke uznemiruje spoznaja da ih netko zna toliko savršeno oponašati. Te imitacije koje zovemo prijevodima toliko su uspješne da na njih i dalje potpisujemo književnike čija djela oponašaju. Nitko se od književnika ne buni javno, ali nekima možda nije ugodno znati da ondje negdje u tuđini živi netko tko ih toliko dobro oponaša da stotine, ma tisuće ljudi u toj tuđini vjeruju da čitaju ono što je on, pisac, napisao. A nije. Pa Thomas Mann nije ni znao hrvatski. A uzmem Buddenbrookove i čitam ih na hrvatskom, jer Andy Jelčić sjajno oponaša Thomasa Manna.

Prevodioci to piscima rade sasvim legalno. Besramno ih imitiramo i onda to štoviše podvaljujemo kao njihova djela: riječi koje smo mi natipkali. A većina je pisaca pristojan svijet, pa nas i hvale.

Sad smo dobili rubriku u uglednom književnom listu. Predstavljat ćemo svoje imitatorske rabote, pokušati ispisati dijelove recepta: kako oponašati najbolje pisce. Pisat ćemo o knjigama koje smo preveli u posljednjih pet godina, prikazati proces prevođenja, najdraže ili najteže trenutke tog posla. Bit će to preporuke knjiga, ali i špijunke koje će se u svakom drugom broju Vijenca otvarati na stubišta i hodnike po kojima u stopu pratimo svoje omiljene autore. Uostalom, navodno ih mi najbolje poznajemo, navodno smo njihovi najpozorniji čitatelji, a možda vidimo i ponešto što drugima promakne.

Uzet ćemo si kojiput i više slobode, iskoračit ćemo iz svoje uloge oponašatelja i pisati o svojem osnovnom sredstvu za rad, jeziku, ali i o drugim alatima, rječnicima, pravopisima, umjetnoj inteligenciji, interpunkciji, žargonima i dijalektima, književnim žanrovima, formama, versifikaciji i rimi... Ali uvijek iz prevodilačkog kuta, iz prevodilačkog pera.